U čajdžinici (dala sam otkaz, tako da su to novosti), dva, tri meseca posle mene pojavila se nova koleginica Tamara. Brzo smo se skontale, družimo se i long story short videle smo se skoro. Pitala sam je šta je prvo pomislila o meni kada me je videla, odgovor: da sam ranjena. To se nisam nado. Rekla je da je mislila da sam ranjena. Čudna pomisao. Mada b ila je u pravu, zato što je moj inicijalni poriv da se zaposlim pored novca bila potreba da izgubim glavu u nečemu kako bih skrenula sebi misli, pa, sa sebe i sa problema. Nisam želela da razmišljam o svojoj usamljenosti, o bolesti, smrti, propalim prijateljstvima, o budućnosti, želela sam fizički rad i umor. Zato sam na početku svog zaposlenja sve što pronađem čistila. Oh, mogu da čučim na kolenima sat vremena i da detaljno ribam pod, čađav od ko zna čega i lepljiv od godinu dana starih ostataka sirupa. "I volunteer as a tribu...
Malo mesto gde pričate sa mnom, sa mojim prijateljima, porodicom, cimerkama, kolegama i raznim ljudima kako bismo zajedno otvorili prostor za razgovor o svemu kroz šta prolazimo. Način na koji se razgovor nastavlja je putem komentara, tako da se odvažite i podelite vaša iskustva, zato što je ovo naše parče sveta.