U čajdžinici (dala sam otkaz, tako da su to novosti), dva, tri meseca posle mene pojavila se nova koleginica Tamara. Brzo smo se skontale, družimo se i long story short videle smo se skoro. Pitala sam je šta je prvo pomislila o meni kada me je videla, odgovor: da sam ranjena.
To se nisam nado. Rekla je da je mislila da sam ranjena. Čudna pomisao.
Mada bila je u pravu, zato što je moj inicijalni poriv da se zaposlim pored novca bila potreba da izgubim glavu u nečemu kako bih skrenula sebi misli, pa, sa sebe i sa problema.
Nisam želela da razmišljam o svojoj usamljenosti, o bolesti, smrti, propalim prijateljstvima, o budućnosti, želela sam fizički rad i umor. Zato sam na početku svog zaposlenja sve što pronađem čistila.
Oh, mogu da čučim na kolenima sat vremena i da detaljno ribam pod, čađav od ko zna čega i lepljiv od godinu dana starih ostataka sirupa.
"I volunteer as a tribute!"
Ostajala bih nekad satima duže, zato što sam stvarno verovala da svaki ćošak moram ja da očistim. Vremenom sam se opustila, a i umorila.
Za mene je sve loše u mom životu bio jedan užasan i zlokoban niz koji želi da me uništi i da se ja jednog dana lepo ubijem.
Zli duhovi su imali zaveru protiv mene.
Posvađam se sa drugaricom, teča ima moždani, na poslu se moj rad baš i ne ceni, depresivna sam, ne mogu da ustanem iz kreveta, ostajem sama za Uskrs, imam panični napad. Ah da, život je sranje, ima li šta novo?
I okej, prvo sranje, drugo sranje, treće sranje, četvrto, ali otkud peto, zašto šesto, je l' sam upravo izmislila sedmo?
Tražila sam razlog da budem nesrećna. Navikla sam se na tugu, usamljenost. Navikla sam se da mislim da su ljudi okrenuti protiv mene, da budem cinična i džangrizava.
Pričala sam sebi da će me jedino Bog izvesti iz slepog tunela i ponavljala sam sebi da je on tu, makar ja to ne videla tada.
Skoro mi se javila misao da bi bogami malo taj niz mogao da se prekine. Mogla bih da prekinem da pravim žrtvu od sebe, da uzmem stvari u svoje ruke, da budem gazda u svom dvorištu, da ja vučem psa, ne on mene, da se zna ko kosi, a ko vodu nosi.
Znači, želela sam kontrolu nad sobom.
Razmšljala sam šta bi bio najbolji način da zatvorim zloniz pošto sam imala nekoliko teorija:
1. Desiće se nešto giga loše što će zatvoriti niz (zabluda)
2. Dobiću closure za neke probleme :)
3. (Najmanje verovatno) Ja ću početi da zatvaram
Jedan dan sam bukvalno sela, otvorila svesku, i najmanje moguće odlučila da pokušam da procesujem emocije, da zatvaram poglavlja i idem dalje.
Imala sam u glavi deset kutija-problema, a unutar njih crne rupe u koje moram da propadnem.
Da zakoračim, pustim da me usisa vrtlog misli, analiziram šta sve osećam, šta mislim, zapisujem svoje asocijacije i da zastanem kada se umorim.
Prijalo mi je da u prvom traganju imam vodiča, tako da je moj dečko bio sa mnom i uključivao se, možda čak više od mene, što je bilo sjajno.
Motivisalo me je da dalje idem sama.
Pozdravila sam se sa duševnim vodičem i nastavila dalje da hodam.
Nije strašno koliko sam mislila.
Sviđa mi se.
Коментари
Постави коментар