Пређи на главни садржај

Moje oruđe je telo

 Danas sam pričala sa jednim drugom koji mi je rekao da neko vreme ima nesanicu - legne da spava, mozak mu se budi, nadolaze mu misli i razmišlja o stvarima. Pitala sam ga: ,,Zašto preko dana ne bi razmišljao o sebi, tako da bi noću mogao da spavaš?". Na šta mi je on rekao da preko dana nema vremena. I ne osuđujem ga, jer ko danas ima vremena da razmišlja o sebi kada se tokom dana dešava milion stvari na telefonu i uživo?

Stvarni život zahteva praktično razmišljanje o vremenu kad negde treba da krenem, o oblačenju, pranju zuba, obavezama; a kao neko ko nije iz Beograda, svesna sam da u glavnom gradu za sve treba barem još dodatnih pola sata. Dok trepneš prođe ti dan i nisi baš siguran šta si danas postigao. Kući mi je potrebno mnogo manje energije. 

No, pored mehanizama koje obavljamo svaki dan, tu je i život na telefonu - društvene mreže koje otprilike ubijaju ostatak mentalne energije, pa mi tako stvarno ne preostaje ništa nego da mesečarim :)

Kako u uslovima modernog života ispratiti sebe i promene u sebi tokom dana zauzetog čoveka?

Svest o sebi i mojoj povezanosti sa svetom kao materijalnim ostvarenjem duha mi pomaže da se usidrim i to je način na koji ja ,,pratim sebe". Ako primetim prvo telesnu promenu u mom ponašanju na primer besno sklanjam stvari, imam neki podton u obraćanju ljudima i to traje više od jednog dana, vreme je da se zapitam - da li je sve okej? Zašto sam se osećala nervozno i šta sam tačno osećala? Kojim rečima bih opisala svoja osećanja? Sve to radim kako bih osvestila da u mom svakodnevnom životu, čak i u najglupljim stvarima koje radim moja psiha ostavlja traga. Drugačije pevam kada sam tužna i kada sam vesela, isto tako drugačije se ponašam prema predmetima u odnosu na različita osećanja. Ne moram da imam određeno ponašanje prema predmetima, može biti način na koji gledam na njih. Ako mi put do kantine danas pada mnogo teže nego inače, a usput imam depresivne misli, možda treba da se zapitam zašto. Ne odmah. Ali u nekom trenutku.

Telo uvek oseća i trpi, što je izuzetno dobra i izuzetno loša stvar. Telo pamti i često refleksno reaguje. Telo često procesuje traume koje svest još uvek nije procesovala. Nekad u telu ostanu zapisane traume. 

Evo možda ne tako sjajnog primera, ali svaki put kada bih opsesivno bila zaljubljena u nekog često bi me užasno boleo stomak i želudac. Ne, to nisu bili leptirići nego bukvalno grčevi - telo mi je stavljalo do znanja da sam ja u stvari anksiozna i da tu nešto nije okej. Dugo sam mislila da je taj osećaj zaljubljenost, ali ne nije. Toliko bi me stomak boleo da bi mi nekad bilo muka ili bih krenula da se tresem. 

Mislim da se još uvek ne priča dovoljno da treba naučiti kada vas telo upozorava na opasnost/neprijatnu situaciju.

Značaj našeg tela se može videti u taktilnosti - koliko nam samo utiče na raspoloženje dodir ili kontakt sa nekom površinom. Ja obožavam da dođem u goste i sednem na pod kada se osećam prijatno, jer se na podu osećam bolje povezano sa prostorom. Takođe izuzetno volim osećaj vode na koži i smiruje me. 

Povezanost tela sa okruženjem je vrlo važna stvar za psihu - imam sjajan primer radionice na kojoj smo svi sedeli na podu, i predavač i mi. Svi smo bili na istom nivou sa zadnjicama na podu, bez stolica kao posrednika i konverzacija je bila mnogo neobaveznija nego što bi možda inače bila. 

Ništa nije nužnost, ali jeste mogućnost. Telo nam priča, bez da jezik odmah mora da isprati; samo treba da naučimo da ga bolje razumemo i pratimo njegov ritam. Mislim da će nam dobrim zapažanjem biti olakšan život koji zahteva uključenost u sve, ali istinsku odsutnost od svega. Telesnost je u svetu jedne osobe stvarno prisutna i suštinski povezana sa stvarnim životom, dok pokušaj tehnologije da se čovek uključi u sve samo simulira stvarnost koja nas udaljava od našeg duha. Putem tela se može doći do duha, a telefon npr hoće da glumi i postane telo bez koga se ne može. Hoće da nam se pokaže koliko je neophodno da budemo uključeni ako se smatramo živim čovekom. 

Ipak se baš zbog toga dešava da postajemo mnogo odsečeniji od sebe nego ranije, jer nam društvene mreže ne daju autentičan osećaj veze. Samo nas zbunjuju dodavanjem sve više i više slojeva stvarnosti koje prisvajamo kao svoje, a nikad nam dalji nisu bili. 

Čak i za osećaj odsečenosti, kod mene barem, postoji fizička manifestacija. Kada hodam gradom, gledam ljude i okolinu, a osećam se suštinski nepovezano sa svetom često se osećam kao da gledam u ruke koje više nisu moje ruke nego su neke tuđe ruke i ovo telo je tuđe telo. Takav osećaj je praćen blagim trnjenjem u ruci ili jezom, osećam da mi je ruka lakša i vazdušasta. 

Ne umem da završavam blogove, ali više mi se ne piše. Završavam ovde.



Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...