Pogodite šta? Pričala sam sa cimerkom i skontale smo da je ostajanje u situacijama u kojima bismo radije otišle potencijalno zajedničko iskustvo devojaka, pogotovo u romantičnim odnosima. Definitivno je ljudsko iskustvo pre svega, ali ja želim da pričam u ime žena.
Dešavalo mi se više puta: 1. da osvestim u sebi da ne želim da budem ovde i da razmišljam kako da odem - i sa prijateljima, ali češće sa muškarcima 2. da kažem ne, ali da se ono ne poštuje i da se ljudi prosto prave da pričamo na grčkom gde ne znači da 3. da na početku vidim kako ovo neće ići i naslućuje se nesrećan kraj, ali ajde. Svaki momenat od nabrojanih označava vreme kada bi stvarno valjalo da se udaljimo iz odnosa, ali to ne radimo. Zašto?
Hajde da uzmemo u obzir prvo našu okolinu - cimerka kaže da nam se uvek govori da možemo da odemo. Da li to bili roditelji ili ko god nije važno, slažem se sa njom da je otići uvek opcija i da uvek imamo izbor. Takođe, svaki normalan roditelj će reći - pobogu dete, samo beži odatle. No, koliko se u praksi parola ,,ako je neprijatno, begaj" primenjuje? Rekla bih ne mnogo. Gledajući moju porodicu, komšike koje su starije od mene, mogu da izdvojim barem pet priča po kojima se stiče utisak da ne postoji stvarna sloboda da se donese odluka da ,,ja ovog momenta dok gledam tebe idem, jer mi ne prija interakcija". Postoji strah da će žena i njeni razlozi biti nadjačani, pa samim tim i fizička snaga koju realno nema. Kako se izboriti sa reakcijom osobe koja ne ume da prihvata da je prosto odbijena? Ja kažem nikako, treba biti spreman na svašta. Fakat je ipak da svaka od nas ne želi da mora da bude pripremljena na sve, pa nam nije strašno da istrpimo nešto što ne želimo.
Imam osećaj da ovaj blog postaje gomila nedovršenih pitanja, ali...Koliko treba da trpim da bih stekla slobodu izbora da zapravo ustanem, ostavim lika koji me nakon petog ,,ne" i dalje pita isto pitanje i ne razume da kao što se njemu ne namešta krevet danas, meni se ne biva sa njim sada. Sloboda nije kad se plašim nečije reakcije i toga da li je ludak, pa ne smem da uradim ono što mi instinkti kažu.
Bog je i anđelima i ljudima dao slobodu da biraju da li će da mu okrenu leđa ili neće - on u oba slučaja ćuti pred nečijom odlukom, zato što je ljubav onoga ko ima slobodu da je izabere mnogo vrednija nego ona na silu. Isto tako je bezbedan prostor za žene da urade šta god mnogo bolja opcija od toga da sedim sa nekim, jer se plašim.
Ali ne možemo doveka da se plašimo. Ako kažem ,,ne" onda moram biti hrabra i stajati iza toga. Pristajanje na situacije, jer ne umemo da odlaskom aktualizujemo reč ,,ne" nekada kaže i da nemamo kičmu - da postajemo žrtve sopstvenih izbora. Uvek postoji izbor između da i ne, a ako se čini da ne postoji, ja treba da ga napravim. Niko osim mene neće ispaštati zbog onoga što sam pretrpela, a zašto bih patila zbog stvari koje u stvari nisam htela da se dese?
Nekada mislim ,,pa tu sam, gde sam, šta sad, to mi je što mi je" - iskreno to zvuči kao prepuštanje tužnoj sudbini koja mi je namenjena, a baš time sam skucala sebe da ostanem da pričam sa drugaricom koju ne slušam već sat vremena, jer me je mesecima ignorisala i izbegavala da priča o distanci koja je i dalje među nama. Mislim samo ,,ne priča mi se, ali još malo i idemo". Koga tu čuvam? Možda lažni mehur udobnosti kome ću da se vratim - i tako još gomilu puta sve dok potpuno ne uništim svoj integritet i ne izgubim samopoštovanje. Ili dok drugi to ne urade za mene.
Svakim ne, svakim odlaskom, svakom malom borbom koju ostvarimo za sebe čuvamo našu slobodu. Ćutanjem, prihvatanjem i klimanjem se drugima sloboda povećava, dok se naša smanjuje. A ja više neću da se umanjujem kako bi neko bio veliki, hoću da zauzem prostor, hoću da radim šta god da mi padne na pamet sa njim.
Setila sam se još toga da bi neko mogao reći da treba promišljeno reći ne, a ne samo kao budala reći bez ikakve dublje misli, ali čoveče ako ja neću nešto da radim, a ti me teraš, zašto uopšte da razmišljam šta ja sada treba da radim. Šta ćeš ti da radiš kada primetiš da se tvoje ponašanje ne prihvata? - e to je mnogo bolje pitanje.
Jedna od stvari koje sam odlučila da moram da uradim ove godine je da krenem da živim slobodnije. Svaki dan sam u grču da li sam bila neprijatna i da li sam se ponašala u skladu sa nepisanim pravilima koja svi znaju. Ne želim da me ljudi doživljavaju kao čudnu i zbog toga toliko stvari u životu propuštam. Nikad nisam otišla sama u bioskop, niti na predstavu. U kafiću sedim sama, samo ako baš moram. Umesto tih stvari sedim sa ljudima s kojima nikad neću progovoriti ni o čemu bitnom, jer mi je glupo da samo prosto ne blejim ni sa kim, i da odjebem svakog ko mi je iritantan. Celo društvo te tera da sediš na lošim blejama, da ne kažeš ne kada te neko smara, ili iz straha ili iz socijalne neprikladnosti. Nepristojno je da kažeš ne zanima me to, ne želim da te slušam, i da se prosto pokupiš i odeš. I iskreno moram da se naučim da prestanem da prihvatam takav stav, jer znam da se dubinski ne slažem s time, i da ako to ne promenim dok sam mlada, biću mizerna kad ostarim.
ОдговориИзбришиIzvini za rentovanje, samo otkad sam se preselila razmišljam dosta o nepripadanju i neuklapanju u sredinu.
-cha
Pre svega, hvala na komentaru! Drago mi je što si donela takvu odluku i nadam se da ćeš uspeti. Potpuno razumem kako se osećaš. Tek skoro sam krenula da ljudima govorim ne, da li stavom (tipa odlaskom) ili rečima **ponekad** (ex people pleaser here). Iako je taj proces vrlo postepen, mnogo mi je značilo da se zapitam zašto ostajem u situacijama gde se ne osećam ok. Mislim da me je nekako apsurd tog pitanja motivisao da se malo promenim i da se manje silim. I ne izvinjavaj se!
Избриши