Mukotrpno čitajuči Rat i mir kako bih spremila ispit naišla sam na scenu u salonu Žili Drubecke kada se uvodi veto na francuske reči - ko ne upotrebi ruski izraz ili reč plaća određenu sumu. Otprilike kao igra u kojoj svaka francuska reč košta onog ko ju je izgovorio pet rubalja. Šta nam ova igrica kaže? Da se definitivno drugi jezik koristio previše, ali u romanu on postaje omražen u trenutku kada je Napoleon veoma blizu Moskve. Zamislite ratno stanje koje podrazumeva fizičku ugroženost, ali i opasnost ruskog identiteta koji je uveliko i već neko vreme izložen stranom uticaju, koji je 1812. otelotvoren u francuskim vojnicima. Em im napadaju zemlju i ljude, em im napadaju jezik i duh. Potpuno je razumljivo zašto je nepoželjno koristiti francuski.
Ne brinite, neću ceo tekst da pišem o Tolstojevom romanu iako bih mogla, jer mi je on jedan od omiljenijih pisaca. Ipak, fokus nam je upravo na igri, u kojoj Žili definitivno gubi, jer koristi najviše francuskih reči, ali i na paralelnoj situaciji koja se odigrava nekoliko vekova kasnije među studentima. E baš jedan od tih studenata je i moj dečko koji mi je ispričao nešto zanimljvo.
Dakle, priča je sledeća: njegova generacija je odlučila da svaki put kada neko upotrebi englesku reč u govoru, daju po dvadeset dinara. Simbolična suma, ali je iznenađujuća suma koju su skupili - pretpostavljaju da su u pitanju dve-tri hiljade za mesec dana. Da li sam toliko začuđena? Pa iskreno i ne, engleski je postao deo svakodnevnog rečnika ponajviše mladih. Pitala sam ga kakav je efekat ta igra imala na njega i rekao mi je da mu je zapravo stvorila veći animozitet prema upotrebi engleskog ukoliko u našem jeziku postoji odgovorajuća reč.
Meni se činilo da je cilj navedene ,,opklade" u Ratu i miru i bio da se stvori mržnja prema upotrebi francuskog tako što će postojati novčana kazna. Način je banalan, ali poruka je jasna i njena manifestacija u bezazlenoj zabavi je samo simptom prekomerene upotrebe koja mora da prestane. Ima još jedna scena u kojoj jedna junakinja kaže kako je čula da umalo na ulici nisu oborili jednu ženu kad su načuli francuski. Upotreba francuskog je tada značila ponovni udar na svakog Rusa koji se tu zadesio.
A šta je bio cilj studentske zezancije? Da li i oni misle da engleskog ima svuda i da ga je previše? Da li je to bio način da se nekako izbore sa sveprisutnošću stranog jezika? Verujem da donekle jeste i verujem da se mnogo ljudi oseća ugroženo i uplašeno zbog raširene upotrebe engleskog jezika. A verujem da taj osećaj proističe iz straha da gubimo svoj identitet kao pripadnici države u kojoj se priča srpski.
Ako ima straha, onda ima i nečega što može da se izgubi. Ako postoji strah da izgubimo identitet, sjajno je vreme da se zapitamo koliko je čvrst uopšte bio? Ne može jedan strani jezik da sruši zajednicu koja je unutar sebe čvrsta; jak duh može da podnese i preispitivanja i slabosti, a slab duh će se raspasti pred izazovima. Ne mislim da je naše suočavanje sa ogromnom količinom engleskog loše, niti mislim da je njegovo primanje u društvo loše. Duhu je potrebno da se pothranjuje tuđim uticajima pogotovo ako nema bog zna kako razvijeno sopstvo.
Možda treba da ostavimo po strani srednjovekovnu istoriju i većinu istorije koja nije moderna da bismo se okrenuli onome što imamo. Možda je potrebno da prihvatimo da nam treba pomoć sa strane i da onda stvaramo nešto novo. Takođe je pitanje da li je uopšte cilj sistema da se stvori identitet koji će ići u korak sa vremenom i potrebama ljudi ili je važnije da se vraćamo na specifičan period istorije koji odgovara narativu koji ljudi žele da vrte. A sve mi se čini da je ovo drugo i da uopšte nije važno stvaranje vrednosti koje čine svet boljim - ponavljanjem istih perioda, istih rečenica, istih poruka, iste muzike ne može da se desi nešto mnogo drugačije od rascepa koje društvo doživljava, jer se suočava sa svetom koji izgleda da ne može da preživi isključivo na principima moći pojedinca, njegove snage i novca. Ispade da hram izgrađen oko individualizma i koristi te individue ne može da sačuva svet, niti jedno društvo, niti jednog čoveka.
Možda je potrebno da nas nešto spolja natera da gradimo sebe opet na drugačijim osnovama. Baza ne mora da bude fiksirana stvar koja stoji vekovima, po bazu je bolje ako je promenljiva, jer će onda duže da opstane. Evolucija ili tako nešto.
Коментари
Постави коментар