Volim kada započnem nov blog i nisam sigurna koji je najbolji način da uđem u neodređenu temu koju ću načeti. Svakako želim da počnem time što ću vas obavestiti da sam bolesna i da mi je period od kada sam odlučila da blog postane javan bio baš uznemirujuć.
Mislila sam koliko će me ljudi osuđivati i zamišljala kako me pronalaze neki sa kojima sam davno izgubila kontakt, koji me možda ne vole toliko, koji žele da mi se smeju.
Ali uprkos svemu, pisaću dokle god mogu, jer sam shvatila da je pisanje moj spas.
Kada se osećam da ništa drugo ne mogu i da nisam sposobna ni za šta, uvek mogu da sednem i da pišem o čemu god - kako se osećam, o čemu razmišljam, šta sam videla..
Često se pitam da li sam istinski sposobna da stvorim nešto autentično, nešto svoje. Da li postoji predmet koji me zapravo zanima? Da li ja imam da kažem bilo šta? Da li je važno to što želim da kažem?
Šta god da je odgovor, bude mi malo lakše kada pogledam blog, jer imam nešto konkretno za šta mogu da se uhvatim kada mi je teško da se motivišem.
No, u vezi sa motivacijom možemo spomenuti školu i završetak studija koji me očekuje ove godine, jer o tome razmišljam često, ali i proslavu pet godina mature tj. proslavu pet godina od kraja srednje škole. Zar to nije tako čudno?
Pet godina od mature.
Sećam se kako sam s vremena na vreme u srednjoj pisala dnevnik, a onda sam prešla na beleške na telefonu, i na kraju na blog. Nikada nisam imala kontinuitet, pisala sam kako bi mi se nešto desilo.
Na starom telefonu sam pronašla beleške iz X godine - uslikala sam ih pošto sam morala da obrišem sve sa njega. A imam slike zato što nekad volim da se vratim unazad i vidim kako sam to pre godinu, dve, tri, mesec, dva mislila.
O čemu sam mislila?
Hajde da bacimo pogled.
Snovi, mnogo snova, mnogo nebuloznih snova i evo nešto zanimljivo:
,,Moja drugarica je sela na moje mesto (što i nije važno) dok ja nisam bila tu i htela sam tom svađom da joj kažem da ne može da radi šta hoće i da neću da ćutim i da se pravim da je sve okej. Postoji ta neka hijerarhija zbog koje se ne osećam najbolje, osobe koje imaju moć su one koje imaju mnogo poremećen sistem vrednosti... /blabla/ Jedva čekam da završim školu." (2019)
Draga .... ,
Očigledno da ti je bilo važno što ti je drugarica zauzela mesto. Super je što si pokušala da se zauzmeš za sebe. Nisam sigurna koliko si u pravu kada govoriš o hijerarhiji u odeljenju, zato što je moguće da si se sama smestila na dno i da ne umeš da se iskobeljaš. Kada malo porasteš shvatićeš koliko te stvari nisu važne. Biće sve u redu.
Šalje ti zagrljaj,
Baka Saveta
,,Znam da svaki dan jedeš jaja i skušu,eventualno voće. Znam da ne voliš tikvice. Znam da voliš slatkiše, i da si se svaki put setio da imaš makar čokoladicu kada sam dolazila, iako si mi pričao da sam debela." (2019)
Draga .... ,
Lepo je što tako dobro poznaješ svog dečka i što znaš šta mu se dopada. Pitam da li on tebe isto tako sjajno zna? Uradi naš kviz sa njim i proveri, pa nam javi rezultate.
I najvažnije za kraj - nemoj dozvoljavati dečku da ti govori da si debela! Ukoliko misli da bi trebalo da smršaš pošto brine za tvoje zdravlje neka se izrazi drugačije.
Savršena si onakva kakva si.
Šalje ti zagrljaj,
Baka Saveta
,,Došla sam kuci, danima ne mogu da spavam normalno, jer stalno razmišljam i sećam se svega što je bilo sa Y i Z, i onda sanjam neke gluposti..." (2020)
Draga .... ,
Prvo probaj da prošetaš i da otvoriš prozor kako bi ti vazduh ušao u sobu, onda slušaj malo muzike pred spavanje i broji ovce na španskom. Ako ne pomogne, probaj da odeš do psihologa i popričaš sa njom o problemima koji te muči. Nemoj držati sve u sebi.
Šalje ti zagrljaj,
Baka Saveta
Kada sam rekla da je pisanje moj spas, nisam imala pojma da to može da bude istina. Nisam mislila da više iko može da piše, zato što mu je potrebno da piše, zato što ne može da živi, a da nešto ne stvara.
Mislila sam da je Dostojevski jedini mogao tako nešto i da pisaca kojima je suštinski važno da pišu više nema. Pišemo, jer možemo, a ne, jer moramo.
A možda moramo da pišemo. Ko zna?
![]() |
| Violets, sweet violets - John William Godward |

Коментари
Постави коментар