Пређи на главни садржај

Kad će taj petak?

Gde vi živite? Možda bolje, odakle ste? Ja sam iz mesta koje ima oko sedamdeset hiljada stanovnika u kome su ljudi u sličnom, zaleđenom stanju kao i grad. Ipak, nisam bila svesna koliko svako malo i nesrećno mesto liči jedno na drugo sve dok nisam vikend provela u gradu otprilike sličnog mentaliteta kao i moj gradić. 

Kako bih ilustrovala na šta mislim sjajan je trenutak da spomenem društvo koje sam imala kući, jer sam dugo želela da pričam o nečemu što me bocka. 

Oduvek sam imala problem da se uklopim i prilagodim, da li iz inata, da li samo onako ili zato što se zapravo nisam pronalazila nigde, ne znam. Činjenica je da se ni sa jednim čovekom, a ni sa čovečicom nisam osećala kao svoj na svome. 

Takođe nisam znala šta znači biti svoj i verujem da su moji pokušaji sunđerastog i beskičmenjačkog ponašanja doprineli mom susretanju sa prijateljima koji mi nisu bili iskreni prijatelji.

 Ne mislim da je njihova krivica neiskrenost, mislim da je moja odgovornost bila da kažem koja ponašanja mi smetaju.

Inače veliki deo perioda o kome govorim je moja srednja škola, tako da imajte razumevanja. Ja ga imam za sebe.

Osim društva u kome mi nije bilo mesto, dugo sam se identifikovala sa nečim što ću nazvati ,,adolscentska kriza" koja je poprilično ličila na depresiju, ali je zvanična dijagnoza bila kriza. Imala sam parasuicidalna i autodestruktivna ponašanja i načine razmišljanja koji su doprineli stavu da je moje mentalno stanje deo moje ličnosti.

Trenutak kada sam došla do tog zaključka je bio ogromna greška.

I kako sam pričala sa drugaricom pre koji mesec, naći zajednicu koja saoseća sa tobom i razume taj osećaj je mač sa dve oštrice - sa jedne strane te konačno neko razume, a sa druge te niko ne podstiče da radiš na tome da ti bude bolje, jer je i njima podjednako loše. U principu slepac vodi slepca, zato pomoći u krugu društva koji je sličan tebi retko ima. 

Otprilike sam se u pomenutom društvu osećala kao da nema izlaza, da ću uvek biti sjebana tinejdžerka sa tužnom pričom i da mi je suđeno da zauvek budem takva. Pa do skoro sam verovala da mi je sudbina da budem nesrećna. Čak sam imala čitavu teoriju zašto.

Kada sam krenula da studiram, malo sam se odvojila od njih, upoznala druge ljude, naučila kako da se nosim bolje sa svojim anksioznostima, krenula sam da radim svašta nešto i zapravo je proces samospoznaje za mene mogao da počne. Do tada sam bila zaglavljena u jednoj tački, kako bi moja majka rekla. Mislim da je bila u pravu.

Vreme je bilo stalo za mene što sam duže živela kući - ljudi koje sam poznavala su me podsećali na najgore aspekte moje ličnosti koje sam želela da ostavim iza sebe. Kada sam se preselila, dobila sam priliku da krenem dalje. Nisam odmah to uradila, ali sam vremenom sasvim presekla kontakt. Naravno da mi nije bilo svejedno, i dalje mi nije svejedno. Mnogi će reći da sam napravila pogrešan korak. Možda i jesam, ali tada mi je bilo potrebno da se oslobodim. Da se oslobodim sopstvene krivice i opterećenja istorijom veza, ma istorijom uopšte.

Baš samokrivica i pritisak koji stvara malo mesto je nešto čega u Beogradu nema i veoma sam mu zahvalna. Dopada mi se što se ovde gubi osećaj sveopšte povezanosti koji se nalazi u malim gradovima. 

Primer je situacija kada sam kretala da radim negde, godinama nakon veze sa jednim dečkom koja se dramatično završila, i baš tamo srela devojku koja je bila dobra drugarica (a mislim ujedno i bivša devojka koju nisam lično poznavala) sa njim tokom naše veze. Ona me je prepoznala i pitala da li sam ja bila njegova devojka. Normalno da mi je bilo masu neprijatno, ali dobro. Ispostavlja se da ona onda poznaje još pet ljudi koje ja znam, a koji su joj rekli kako sam ja bila sa ovim ili onim, ili kako sam na nekoj žurki uradila nešto zbog čega me njena drugarica ne gotivi. 

To je u principu tipična priča jednog mesta gde se svi znaju, gde nema ko koga ne zna, ko o kome ne želi makar nešto da sazna. 

I ja sam bila takva, ali sam shvatila da ne mora tako da bude kada sam proširila vidik. Nije se meni ovde desilo bog zna šta, ali se jesam prenerazila veličinom grada i brojem ljudi u holu fakulteta. Samo to je bilo dovoljno da shvatim da druge apsolutno baš briga ko si ti, kako si se obukao, odakle si došao, dokle god si okej osoba. 

Al' onda uđem u klub u Kragujevcu gde osećam napetost zbog ljudi koji neko vreme provedu zverajući okolo kako bi uočili ko je došao, šta nosi i kako se ponaša. Osetila sam poglede na sebi i ekipi sa kojom sam došla, a svakako smo bili nestandardan sastav. Osim što sam se osećala kao Sunđerbob koji mora da se zaokrugli, jer su ljudi neprijatni, nakon što smo izašli iz kluba neki dečko je prošao pored nas i dobacio negativan komentar. 

Odmah sam pomislila kako: 

1. u Beogradu uglavnom čujem predatore, ljude sa mentalnim retardacijama, pijanice i Rome kako dobacuju dok ljudi u prosečnom spektru retko na taj način interaguju sa drugima.

2. Setila sam se kada su me kući zajedno sa jednim drugom gađali kamenicama, zemljom i čime već, zato što je on bio gej, a ja sam bila ofarbana. Kada sam se požalila na to što mi se desilo, dobila sam komentar: pa šta si očekivala kada si se farbala?

Očekivala sam da se nezavisno od mog izgleda i ponašanja koje ne ugrožava druge ljude neki tamo Pera ponaša prema meni normalno, onako kako moje dostojanstvo zaslužuje. Očekivala sam zdrav razum i malo logičkog razmišljanja.

Nisam očekivala da će bilo koje ljudsko biće da me osuđuje na osnovu izgleda i seksualnosti. 

Nisam očekivala da će mi odrasli konj u Kragujevcu dobaciti bilo šta.

Ne želim da očekujem bezobrazluk i nepoštovanje od ljudi. 

Moj standard treba da ima svako ko sebe naziva čovekom, a ako uspešno gazi preko njega, jer je video ili čuo nešto što izaziva neprijatnost u njemu, onda ne vidim kako on može biti čovek, a ne bezumno stvorenje.

Možda sam previše stroga. I neka sam. 

Svesna sam da oni koji se osećaju ugroženo, a odluče da je u redu da svoju neprijatnost i agresiju prebacuju na druge često ne shvataju da treba da se preispitaju, da treba da kažu sebi: čekaj, šta ja radim? zašto sam besan? zašto sam ovo rekao? zašto imam želju da te povredim?

Zašto se osećam ugroženo? Da li je za moj osećaj odgovoran drugi ili ja?

Odgovora ima koliko i zagađenja vazduhu.

Da se više pitamo i razmišljamo, verovatno bismo manje imali potrebu da budemo zli. 

Doduše lakše je ovako. 

Lakše je da svakog petka izađem sa istim društvom, u kojem se svi međusobno ogovoramo, u kome ne pomažemo jedni drugima, u kome podržavamo tuđe neuspehe, ljubomorišemo na uspehe, u klub gde ćemo da zagledamo sve i svakog, da osuđujemo, da nekog smuvamo, da komentarišemo; pa ćemo sutra da se probudimo mamurni i da se pravimo da se nije ništa desilo i da je sve u redu. I biće sve u redu do sledećeg petka, jer sve je bolje nego da budemo sami, a koliko god da je loša, navika je navika. Daj šta daš. Ne umem drugačije. Samo da dođe petak. Da popijem. Da se opustim. Šta mene briga za pedere? Šta me briga za tamo neke žene koje kao nemaju prava? Ma ništa ja to ne kapiram. Jedenje govana. To sve one same izmišljaju. Ovi gejevi, fuj, u svoja četiri zida neka rade šta hoće, znaš ja nemam ništa protiv, al' ono. Joj brate je l' si čitao novi Berserk? Breskvica mi nije pobedila na Evroviziji. Vraćaj Kosovo bre Breskvo. Ćirilica i tri prsta. Cepaj. Au jebote ne seri da se Kaja smuvala sa Lukom. Palestina. Jebemti instagram bre, kakva Palestina, sve to Amerikanci, a nas kad su bombardovali niko da mrdne prstom. Ne znaš da skuvaš kafu? Kakav si ti domaćin matori. E, u petak ko sve izlazi i gde idemo?



Коментари

  1. Mislim da je konformizam bitan faktor. Što je manje mesto, više konformizma se zahteva od tebe. U selu ti ne bi trebalo ni blizu tako mnogo odskakanja za osudu kao u gradu, u gradu ni blizu tako mnogo kao u metropoli. Možda količina potrebnog odskakanja eksponencijalno raste pa nam se čini da je nema u većem mestu. Možda je više linearno. Možda je jako bitan faktor i kakav je grad, ne samo koliki je. Svakako je lakše sve to uočiti kad si u bar nekoj marginalizovanoj grupi. Ženama je sve ovo jasnije nego muškarcima, ali možda i njima manje nego homoseksualcima. Ne znam, ali vredi pričati o ovim stvarima.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ne mislim da je ženama nužno jednostavnije da govore o ovakvim stvarima, zato što mislim da se zapravo marginalizovanost dobro primećuje u muškim grupama u osnovnoj/srednjoj školi - ako se na neki način izdvajaš tj. ako nisi dobar zastupnik kriterijuma koje je postavila tvoja grupa ti si već automatski autsajder. Mislim da je na polju društva i dokazivanja vama mnogo teže, a pogotovo vam je teško da se uklopite ako ste van grupe. Mada svim ,,pravim" autsajderima je teško, tako da možda ovaj put ne zavisi toliko od pola.

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...