Пређи на главни садржај

Zašto je okej da se svađamo oko Evrovizije?

U dosta zemalja se odvija takmičenje za pesmu Evrovizije, kao i u Srbiji trenutno. Drugo polu-finale se završilo, a nikad više rasprave među ljudima oko nastupa, pesama i izvođača. 

Sa jedne strane, imamo obožavaoce Konstraktine pesme, a sa druge fanove Breskvice. Nisam sigurna kako se bilo koja od dve pesme zove, ali stvarno nije važno.

Suština je da postoje dva tabora koji se kolju ili barem ja imam takav utisak.

Neverovatno je koliko muzika ima moć da spoji ljude, ali i da ih odvoji toliko da dođu do stupnja na kojem razumevanje nije moguće.

Kao da govorimo o politici kada slušamo glupave pesme i svađamo se oko uverenja koja su nam bitna u kontekstu naših ličnosti. 

Desničari koji se lože na Breskvicu i levičari sa Konstraktom.

 Iako ova podela primenjena na pesme zvuči glupo - realno je svaka pesma nekakav akt volje, pa i političke volje. 

Ukoliko u pesmi (implicitno ili ne) kažete da ne podržavate nasilje nad ženama; možda bi se moglo iščitati da podržavate feminizam, a možda i ne.

Vrlo je pipavo govoriti o ideologijama koje se kriju iza nečijeg teksta, ali ima smisla govoriti o politici u slučaju Evrovizije, baš zato što je ona takmičenje koje mnogo polaže na političke odnose.

Evrovizija nije samo muzičko takmičenje, ima još mnogo slojeva koji se provlače, a da nam niko ne kaže u lice da su oni bitni. 

Na primer, znamo da nam Albanija neće dati poene, ne zato što nam pesma nije dobra nego zato što oni ne vole naš narod (najčešći razlog koji sam čula). Isto je i sa njihove strane, samo obrnite uloge. 

Pomalo je strašno koliko je takmičenje za ,,najbolju" pesmu pogodno mesto za razvoj mržnje, nerazumevanja i užarenih sukoba.

Ipak pretpostavljam da je dobro da ulazimo u konflikte i da se suočavamo sa drugačijim mišljenjima. 

Najgora stvar koju mogu da zamislim je situacija u kojoj svi razmišljamo i volimo isto. To je slučaj u određenim grupama ljudi, recimo među feminstkinjama koje bi zvanično trebalo da se zalažu za iste stvari. 
U praksi nikada nije tako. 

Svi smo drugačiji i sjajno je što Evrovizija može da uključi veći broj ljudi koji možda može da se pronađe u nekoj pesmi. Takmičenje je mnogo otvorenije i inkluzivnije nego što je bilo (čini mi se). Verujem da je to ono što muči mnogo ljudi.

Zašto sad mora baš svako sa bilo kojom pesmom da se pojavi? Zašto da ne? Zašto je potrebno da svi ti ,,sa bilo kojom pesmom" budu u manjini kako bi jednoj grupi bilo okej?

Tako neko razmišljanje u meni budi sukob Konstrakta-Breskvica.

Breskva kao mejnstrim pesma i reprezentacija na koju je većina navikla, i koju većina želi, jer saoseća i razume nacionalnizam ili patriotizam koji pesma budi. 

I Konstrakta koja predstavlja grupu ljudi kojima tradicija ne odgovara i koji su se pronašli u nečemu drugačijem; atipična predstavnica za one koji se ne uklapaju u okvire koji su prihvaćeni u Srbiji kao svevažeći. 

I jedna i druga mogu predstavljati zemlju, na potpuno drugačije načine.

Drago mi je što ta polarnost i diverzitet postoji, jer ovakve razlike, pa i sukobi znače da ima prostora za promenu, da nešto možemo da naučimo jedni od drugih. 

Jedan ogroman problem koji se nameće jesu oni koji ne žele, ne mogu i neće introspekcijom da dođu do razloga zašto toliko vatreno vole ili mrze bilo koju od ovih pesama. 

Potrebno je da otvoriš srce, budeš iskren i priznaš sebi razlog iza svojih osećanja. Ali baš u tom trenutku kada priznaješ svoju slabost, samo tada, ti ili ja ili mi možemo biti spremni da razumemo drugu osobu.

Ako ja smatram da je moje mišljenje nepromenljivo i ako odbijam da preispitam razloge zbog kojih nešto mislim, baš teško da ću ikada moći da razumem drugu grupu ljudi. Ako odbijam da se stavim u njihovu poziciju, jer mi nije potrebno da to radim, verovatno neću doći do boljeg razumevanja. 

Kada spuštam gard, ja bolje razumem tebe.

Sve mi ovo znamo. Znam i ja, ali i dalje ne uspevam da budem osoba voljna da se promeni čim naiđe nešto što mi temeljno ruši jedan pogled na svet. 

Teško je. 

Treba reći da je jebeno teško, pustiti ponos i reći da sam ja možda pogrešio, i da je stav koji je bio suštinski deo mene podložan promenama. Ja sam podložna promenama i to je u redu.

Sve je podložno promenama, svet nam se konstantno urušava, pada, gori pred očima tako da mi nismo u stanju da ispratimo sve to, jer smo samo mali ljudi. Krhki smo. Sve nas lomi. 

Nismo u stanju da izađemo na kraj sa nečim što se kosi sa svim našim u principima ako ne priznamo krhkost.

A ko želi da prizna da je slabašan? 

Ko želi sebe stalno da podseća da je danas živ i zdrav, a da sutra može da umre?

 Da je sad u Palestini i Ukrajini rat, a da je ovde bezbedno? 

Kome nije teško da razmišlja o tome kako milion ljudi umire, kako se svet menja, kako nam se prijatelji, partneri menjaju. Sve se menja. Svet se menja. Ni na gore ni na bolje. Samo se menja.

Najlakše je zarobiti se u mehur u kome se ništa ne menja. Zatvoriti se, tako da ne želimo da razumemo tuđu perspektivu i tuđe mišljenje, zato što je teško razgovarati sa nekim čiji stavovi uzdrmavaju mehure ljudi koji bi samo želeli da budu spokojni.

Mehuranje je problem svakog čoveka ikada i svake grupe ljudi koja je u nekom smislu bila dominantna nad drugom. Belci nad crncima, Evropljani nad afričkim narodima, Amerikanci nad Indijancima, heteroseksualaci nad homoseksualcima.

 Nešto što tebi ne pripada i nešto što te se ne tiče nije tvoj problem, prema tome te ne interesuje ništa i niko ko želi tvoj mehur ugodnog i lagodnog života da razbije. 

Svako ko pokuša da razbije mehur je neprijatelj. 

Tako za homoseksualnost kažu mehuraši kako razbija i uništava porodice, zanemarujući koliko je porodica već uništeno od strane heteroseksualnih partnera.

 Tako belcima nije bilo bitno što su crnci koristili posebne toalete u odnosu na njih, jer im tobože drugačija boja kože probija ideju sveta u kome postoji samo belci, čisti i lepi, koji koriste wc.

I još milion stvari. 

Ne zatvarajte se u začarane krugove, barem pričajte sa nekim, spustite zidove staklene kule. Većina ljudi stvarno želi da ih neko samo razume i da razume zašto im se Konstraktina ili Breskvicina pesma sviđa. 

Zato što uvek ima dubljeg razloga.

Dosta.
Wassily Kandinsky - Composition 8


Коментари

  1. Zbog jebavanja s internetom u vozu treći put pišem ovo, dok ne razbijem telefon samo sam hteo reći JAKO MI SE SVIĐA IZBOR SLIKE

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala! Sećam se da mi je neko ispričao kontekst ove slike i da mi se odjednom mnogo više svidela; pa sam mislila da je dobar izbor za tekst o muzici hehe

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...