Dogodilo se nešto što me je iznenadilo.
Osećanja su pomešana.
Olakšanje zbog ostvarene pravde - moje unutrašnje misli i duboko zakopana usamljenost i bes su opravdani. Nisam se više krivila, niti preispitivala kutke svog bića. Bila sam tužna i sećala sam se prošlosti bez trunke ljutine prema budućnosti. Bez strepnje da ću sve izgubiti. Bez svakodnevne melanholije.
Slušala sam muziku i pevala.
Iz sveg glasa.
Sama u sobi, na krevetu. Sa zracima sunca.
Pevala sam kao da su pesme moje. Reči su čekale da naiđe dobra prilika da istrče van. Mada su bile veoma strpljive. Verovale su da ću ih kad-tad pronaći.
Setila sam se kada sam ih prvi put čula.
Kako samo moje srce drhti dok prepoznaje pesmu.
Treperi više nego kada sam je otkrila,
više nego u trenucima najveće sreće,
jer je ovo bilo nešto sasvim drugo.
...
Skinula sam okove, pronašla snagu.
U ime Slobode sam pevala.
Nisam više zarobljena.
Glas je igrao umesto mog tela. Žice su bile lake ruke što su se protezale ka nebu, a usne šake koje oblikuju vazduh i nešto traže.
Pomerala sam ih.
Lakše disala.
Rukovala sam se sa njima.
Zajedno smo pravili nezaboravnu melodiju svršetka robovanja duše nepoznatom.
Govorili smo kako je gotovo, kako nam više ništa ne može.
Ne plašimo se.
Pesma je dobijala na snazi.
Opna se razbijala.
Preda mnom su bile senke.
Pričali smo, govorila sam im.
Dugo mi je trebalo da kažem reči,
kako sam ih zamislila.
Kada sam bila sigurna da su me razumeli polako su nestajali.
Prvo grudni koš i glava, pa ruke i noge.
Ostao je samo lik.
Lik poznatih mi ljudi za koje sam znala da ih nema.
Stvorila sam ih i sada moram da im pevam dok ne izblede.
Oni su bili moja nevidljiva publika beizražajnog lica,
skamenjeni u šumi.
Ona me je slušala. Možda ih je ona poslala.
Pevala sam, jer sam želela da ožive i da čuju moje reči, ali se nisu pomerali.
Gde god bih se okrenula stajali su u istom položaju.
Kao na slici.
Nema veze.
Vazduh može preneti moje reči.
Znam da će ih zapamtiti.
Ostaće tu dok ne budem bila spremna.
Vetar će sačekati da zapevam opet.
Na mestu gde mogu da me čuju.
I neumorno ću pevati.
Do nesvesti, dok ne kažem sve.
Noći i dane.
Čekaću da kamen oživi.
Ptice će mi biti prijateljice,
Pričaće mi da li ko dolazi,
Sunce će mi mahnuti pred spavanje,
Grane će me milovati
da izdržim,
jer znaju što i ja.
Znaju što bez predaha pevam.
I sunce, i mesec, i zvezde sve
Znaju zašto.
Samo kamenje, seni puste
Još ne.
Puštaju me da se molim,
da strpljivo, ko moje reči,
čekam da im pesma
stvori put nasušni
u beloj sobi
sa tankim zidovima.
Коментари
Постави коментар