Sećate se radionice Ž pomenute u tekstu koji se ticao grupa, autentičnih osećanja itd?
Pa zvanično je završena, nemamo više sastanke, a imali smo i javni nastup. Drago mi je što je gotovo, jer sam se osećala veoma napeto i kao da sve mora da bude savršeno iako smo za pripremu imali otprilike nedelju i po ili dve.
Tokom aplauza za kraj sam se osećala srećno, donekle kao da se trud isplatio, ali mi posle vratio fuj osećaj neuspeha; kao da nisam zadovoljna onim što sam uradila. Najmanje sam zadovoljna segmentima koje sam ja osmislila, jer sam imala ogromnu želju da nastup bude celina koja ima smisla. Međutim, mnogo faktora je razlog zašto stvari nisu ispale onako kako sam zamišljala.
Nisu mi potpuno odrešene ruke, jer pre svega nisam reditelj koji bi mogao imati autoritet u određenim trenucima (nemam iskustva, a ni adekvatno obrazovanje) što je okej.
Sve je pitanje dogovora, a shvatila sam da nisam baš sigurna koliko mi je stalo do dogovora nekad. Možda samo želim da ne moram da objašnjavam razlog zašto se nešto radi. S druge strane stvarno ne podnosim reditelje koji su u fazonu red, rad i disciplina sa glumcima. Uvek mi se tako nešto činilo kao prestrog princip rada. Ipak suprotna opcija je užasna - neorganizovanost, nestrukturisanost etc.
Pritisak, preuzimanje inicijative, rad sa grupom, rad sa pojedincima, komunikacija sa ljudima i ostalo su me iskreno naterali da se zapitam da li sam ja uopšte za pozorište? Da li karakter kao ja ima nešto da ponudi sceni? Da li umem da budem autentična na sceni i kako se postiže autentičnost? Kako biti autentičan dok žongliraš?
Žongliranje i njegovo koreografisanje je prilično, na moje iznenađenje, kao ples.
Krenula sam da čitam rad jedne devojke koja postavlja tezu da je savremeni cirkus blizak plesu u mnogo čemu.
U pravu je. Žongliranje polaže na pokret i telo, pa onda na priču. Ali ja nisam imala predstavu koliko je pokret važan. Moj trenutni stadijum žongliranja je mehanički nivo na kojem mi okej ide bacanje tri loptice i uvežbavanje za četiri. Međutim, sve preko toga tipa improvizacija, opuštenost mi izgleda kao rezultat ogromnog truda i napora uloženog da se savlada suština jedne discipline. Šta je suština žongliranja? Kako povezati svoje telo sa lopticom? Kako postati pokret?
Ne znam. Još uvek ne znam, nisam otkrila tajni recept za pretvaranje u lopticu.
Ako ste mislili da me sada čeka odmor, grdno ste se prevarili, zato što imam nedelju dana da oformim i završim jedan mali seminarski o Alisi u zemlji čuda. Uz malo sreće i rada, mogu se ponadati da će sve proći u najboljem redu.
Posle sledeće subote se ipak stvarno stvarno završava moja cirkoavantura, a u međuvremenu počinje ciklus predavanja o scenskom dizajnu. Druga radionica, pored ove Ž, ne sećam se koje sam slovo dodelila, ipak ove godine otpada. Nažalost sam shvatila da radionica nije baš namenjena meni, a usput se izdešavalo mnogo stvari zbog kojih je bilo komplikovano dolaziti.
Nadam se da ću nastaviti dalje da vežbam žongliranje i da će se desiti neke radionice na koju ću moći da odem.
Osim očigledne frke sa radionicama i dešavanjima, odlučila sam da do 20. imam fore da spremam šta treba da spremam, a da posle toga krećem da učim za ispite, tako da me verovatno neće biti još neko vreme.
Jebiga, da bi blog opstao nekad između postova mora da se desi život.
Čitamo se uskoro.
Možda se predomislim i onda napišem prekosutra nešto, ko će ga znati.
Коментари
Постави коментар