Пређи на главни садржај

Umetnici će spasiti svet I - o nastupima ,,Tragovi" i ,,Submerged voices" 🎭

Dvadeset i petog maja u Bitef teatru sam imala priliku da ispratim rad u nastajanju po imenu ,,Tragovi" koji predstavlja početak razvoja doktorske teze Hristine Šormaz o povezanosti umetnika tj. umetnice sa svetom koji je okružuje.

 Koncept koji stoji iza sjajne izvedbe je sledeći: čovek svuda ostavlja tragove, iako možda i ne razmišlja o njima, ali kada je svaki stisak vidljiv i prisutan u toku nastanka, naša percepcija o svakom koraku koji pravimo se menja, ali kako?

 Šta se desi kada ostavimo jedan papirić pored kante, jer nismo potrefili smeće, pa pomislimo ma ajde šta, jedan papir, nije strašno. Možda ni ne pomislimo na njega, jer smo zaboravili. Možda stvarno nije bitno, a možda jeste. 

No, suština nije u papiriću koji smo nekad ostavili, već u daljem efektu naše akcije na okruženje. Na ehu koji se širi, nekada i bez naše namere.

Da li jedna sitna stvar od koje nismo očekivali mnogo ima moć promene?

Mislim da naša svest o uticajima može da razdrma ljudski osećaj povezanosti sa prirodom koja nas okružuje. A to je nekako najbitnije.

Veza sa vodom, koja čini sedamdeset posto našeg tela; veza sa peskom koji nam curi kada pokušamo da ga zadržimo u šakama; veza sa zemljom od koje pravimo blato, grudve ili je stavljamo u usta itd. 

Gde sve ove veze nestaju kada odrastemo? Da li nestaju samo kada odrastemo? Ili ih od detinjstva zapravo nemamo?

Možda Hristina nije pokušavala da nametne sva pitanja koja ja ovde postavljam čitaocima, ali je mene njen nastup inspirisao da dodatno razmišljam - kako naše telo procesuje događaje koji imaju veze sa materijom (prostorom, materijalom)?

Šormazova je kao svoj materijal izabrala glinu u zatvorenom prostoru koju oblikuje uz povremene neizveštačene uzdahe i muziku koja uživo prati njeno kretanje. 

Prvi deo nastupa bio je posvećen pukom oblikovanju blokova gline na različite načine - kopanjem, bacanjem, valjanjem...

 Pitala sam se da li u oblikovanje gline ulazi sa određenim osećanjem ili se osećanje stvara dok oblikuje glinu na određeni način? 

Ipak ništa nisam pitala.

 Ostaviću pitanje ovde, u nadi da ću jednog dana intervjuisati Hristinu pošto budem ispratila odbranu i izvođenje doktorskog rada. 

Samo ambiciozno, šta ću.

Mislim da bi bilo zanimljivo pratiti kreativni proces iza koncepta međusobnog uticaja umetnika, materijala i prostora.

U drugom delu, Šormazova se postepeno sjedinjuje sa glinom. Nema više dominacije nad njom. Glina postaje delatna materija koja upravlja pokretom i tempom umetnika.

U vezi sa ovim, osamnaestog maja je u Novom Sadu izvedena predstava Submerged voices u kojoj junakinja u igri sa vodom pokušava da pronađe svoj identitet. Ko je ona u odnosu na materiju koja je sačinjava? Kako može da se odredi prema toj referentnoj tački?

Ove predstave savremenog cirkusa su u meni pobudile telesne osete koji su neđe zakopani i koji mi se javljaju u trenucima kada nisam u stanju da ih razumem. 

Recimo, tokom ,,Tragova" kišica kreće da pada na glinu i lupkanje kiše o nju me je podsetilo na školsko dvorište gde sam skoro sedela kada je padala kiša koja je imala isti lagani tap tap zvuk kada je udarala o jedno udubljenje zemljane površine.

Šta je meni tu bilo fascinatno?

 Ne znam, ali znam da sam se osećala primorano da gledam i ispratim kapanje kiše na zemlju, kao i kapanje vode na glinu u predstavi.

 Šta je to u nama što se povezuje sa tim zvukom i dešavanjem?

Da li je to trag miljama zakopanog sećanja?

Ili...

Ne znam...

Odoh spavati.

Detail of ,,Portrait of Lady Anne Barbara Russel"
by Romney George





Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...