Пређи на главни садржај

Kolačić sreće 🥠 "Well, It just so happens, I think I look nice. As long as I have one ass instead of two, I'll wear what I like..."

Pusti muziku i kreni sa čitanjem teksta! Ima dobrog razloga koji će ti se uskoro objasniti.
Filmovi u kojima glumi Džulija Roberts su super i svi treba da ih gledaju.

To je to.

Šalim se, ali zapravo ima razloga zašto volim većinu filmova u kojima ona glumi iako je ogromna verovatnoća da devedeset posto njih prati šeme koje se pojavljuju i koriste u svim romantičnim komedijama. Ipak ja sam veliki obožavalac popularne kulture (i da je iskreno postojao smer koji se bavi time, upisala bih ga) i imala sam problema da razumem ljude koji su oštro osuđivali "šund" filmove, jer ne pretenduju da budu visoka umetnost. Mislim, možeš li reći da si zapravo u kontaktu sa svetom ako osuđuješ interesovanja, usudiću se da kažem, čitave jedne klase?

Primetila sam da se romantične komedije sa Džulijom Roberts često vrte na televizoru, a televizor ima skoro svaki pripadnik srednje i više klase, ali kapiram da buržoazija ima para da plati Netflix, Disney i HBO (max sada izvinite), pa da bira šta će gledati dok srednja klasa gleda šta im dođe pod ruku nakon osam sati smene u fabrici. Okolnosti u kojima sedneš da gledaš televeziju i sedneš da gledaš film ili seriju na Netflixu su poprilično drugačije. Naravno, ne kažem da je pravilo da buržoazija samo ima pretplate na servisima za strimovanje, ali mislim da je subskripcija mnogo rasprostranjenija kada neko ima više para da plati od onoga što mesečno plaća za kablovsku ili koju već kablovsku mrežu.

Jedan tipičan motiv koji sam ja iskoristila ovde, a koji mi se ne dopada je slika čoveka srednje klase koji radi u fabrici i užasno mu je teško, dok je buržoaziji super i oni ne rade ništa. 

Pre svega, obe klase rade, ali postoji ogromna razlika u načinu na koji se novac raspoređuje s obzirom na sume novca koje dobija jedna žena/muškarac/porodica iz više i iz srednje klase. Mislim da je najbolji način da raspoznate da li je neko srednja klasa (me as well) tako što ćete ga pitati koliko pari cipela ima? Ako vam kaže preko pet, there you go - srednja klasa koja malo-malo kupuje cipele koje nisu toliko skupe, jer ne žele da za jedan par patika daju dvadeset hiljada. Čini se da je fenomen konstantnog kupovanja obuće očigledniji kod muškaraca, zato što je em skupo em teško naći dobre muške cipele. Muškarci ispravite me ako ne valja.

Ako ste buržoazija, onda moramo isključiti da radite u fabrici svakako, ali i da radite u supermarketu i na prodavačkim pozicijama, jer mislim da je nemoguće postati plemić sa platom od sedamdeset ili osamdeset hiljada. Potrebna nam je plata od sto hiljada da bismo mogli dalje da razgovaramo - a gde ćemo naći te pare? Menadžment, programiranje, inženjerstvo, možda i ekonomija i pravo, al zavisi da li su vam roditelji u toj branši ili ne. 

Poenta priče plata od sto hiljada pa na gore otvara mnogo mogućnosti, a između ostalog i da birate kakav sadržaj unosite. 

Naravno, poznajem mnogo ljudi koji su pripadnici srednje klase, a koji ne gotive filmove o kojima ću pričati. Za njih još uvek nemam objašnjenje, tako da ću samo preći na filmove Džulije Roberts i zašto treba barem jednom da ih odgledate. Nisu svi striktno romantične komedije, ali biće ih dosta.

1. Erin Brockovich (2000)

Plot: Siže inspirisan istinitom pričom žene koja se borila za prava ugroženih od strane kompanije koja nije bezbedno odlagala otpad prezasićen hexavalentnim chromijumom* što je naravno ugrozilo život ljudi koji su se nalazili u blizini, a da oni nisu ni znali. 

Džulija Roberts glumi Erin i sjajno je izgurala svoju ulogu simpatične i drčne bivše misice koja ima dvoje ili troje dece, a nema posao. Sve što ima je titula za lepotu i sećanja na partnera koji joj je napravio decu, ali koji nije toliko relevantan za samu priču. Osim što je teško odgajati decu kada si samohrana majka koja nema posao, takođe se osećaš neispunjeno, jer ništa ni sa svojim životom nisi uradila konkretno - iako si naravno sanjala da će se nešto odigrati drugačije i da češ postati neko mnogo važan. Ipak svojom voljom i stalnim nametanjem jednom poslodavcu u advokatskoj kancelariji, uspevaš da se izboriš za sebe i porodicu, i da na jedan važan način doprineseš svetu.


Ah ljubav, znala sam da će da stavi neku scenu gde se ljubaka. 

E pa nije u tome stvar, zli čitaoče! Zanimljiv je trenutak pre poljupca gde Erin kaže: ,,ne znam šta mi se desilo, bila sam misica pobogu". Život joj se raspada, po kući joj mile bube, ne može ništa sama da popravi, nema para i samo je prosto pogubljena.

Ako se pitate šta film ima da ponudi, odgovoriću vam odmah. 

Nudi pre svega zabavu, zato što je zanimljivo pratiti šta će se desiti sa Erin i da li će uspeti da sačuva sve do kraja filma - da li može da bude i majka, i devojka i odgovorna ljubavnica, i domaćića i posvećen radnik. Da li žena može da ispuni uloge koje su joj date, a da ne žrtvuje ništa? I na koji način žrtva funkcioniše? 

Za šta je vredno žrtvovati se? 

U filmu vidimo da Erin bira svoje prioritete i  mogli bismo reći da oni nisu idealno probrani, zato što se posledice njenih izbora odražavaju na više veza. Postavlja se pitanje da li je razaranje odnosa vredno krajnjeg rezultata.

Find out for yourself.

Mislim da je način na koji se film bavi ulogom žene veoma realističan u prikazivanju težine koje se može svaliti na jednu osobu koja još uvek nije ovladala sobom, a kamoli drugima. 


Valjalo bi da kažem nešto o soundtrack-u o kojem ništa ne znam, tako da saznajem stvari i slušam plejlistu dok pišem. Thomas Newman je zadužen za muziku u filmu, a uz pomoć gugla vidimo da je radio i na filmovima American Beauty, Meet Joe Black, The Green Mile, Finding Nemo, Elemental etc. Dug period u svojoj karijeri je sarađivao sa Stevenom Soderbergh-om koji je režirao Erin

Moram reći da dok slušam numere tačno mogu da se setim koje su mi bile upečatljive i za koje scene ih vezujem. Eto da pohvalim film za još nešto - sviđa mi se što muzika nije uvek prateća nego nekada likovi rade svoje, ne pričaju ništa, dok mi obraćamo pažnju na muziku i slike.

izvolite link do cele plejliste: Thomas Newman, Erin Brockovich

On the Plume mi se najviše sviđa, jer se osećam kao da igram krimi igricu u kojoj treba da rešim slučaj ubistva; apsolutno vidim kako bi se muzika uklopila u igricu Herkul Poaro: Smrt na Nilu. Svakako mislim da je sentiment pogođen, zato što je priča zagonetka koja treba da se reši pred nama, odatle i muzika koja me podseća na detektive.

Za sad dobijate samo jedan film, skontala sam da sam napravila dug uvod i da sam se umorila, tako da u nekom od sledećih postova idemo dalje, a do tad možete i da nagađate filmove o kojima ću pričati.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...