Пређи на главни садржај

Kolačić sreće 🥠 "What the hell do you think Leona really puts in that pizza?" Donald Petrie, Mystic Pizza

 Nastavljamo serijal filmova u kojima glumi Džulija Roberts uz jednu sjajnu pesmu. Puštajte pesmu, čitajte uvodni deo and enjoy!

Ako budete gledali, obratite pažnju na trajanje - skoro dva sata i nikakva spektakularna radnja.

 No, atmosferičnost i sugestivnost nije loša za fabulu koju pratimo, a priča je otprilike sledeća:

Tri devojke, u relativno sličnim dobima, prolaze kroz, na prvi pogled, različite događaje koji se tiču ljubavi, odrastanja i promena u životu mladih koji se nalaze u tranzicionim godinama. Iako ih ima tri, posvećen im je jednak prostor i ne bi se moglo reći da bilo koja od njih zauzima veći ili manji deo priče. Znači naše junakinje su - Dejzi koju glumi Džulija Roberts, Ket - njena mlađa sestra i Džodžo, drugarica iz kraja. Radnja je smeštana u Konektikatu, a vrti se oko Mystic picerije gde junakinje rade kao konobarice.


Isto kao što je u seriji Gilmore Girls kafić u kojem radi Luke mesto u kojem Rory i njena majka provode dosta vremena pričajući o stvarima koje su relevantne za njihov odnos, tako je ovde Mystic pizza tačka okupljanja i razmene informacija. Uvek kada pomislim na Rory zamislim je u kafiću sa majkom kako uzima doručak ili kafu. Poenta je probuditi osećaj poznatog mesta kojem se stalno vraćate i u kojem postoji osećaj doma.

Za mene lično u pitanju nije bilo kakvo konkretno mesto, ali jeste put negde - može da bude šetnja, sedenje u autobusu do Vršca, odlazak do prodavnice itd. Kada se krećem negde sa majkom imam osećaj familijarnosti i bliskosti koji se može naći kući. 

Šta bi za vas bilo takvo neko mesto?

Dok smislite odgovor, postaviću još jedno pitanje na koje ovaj put ja odgovaram - zašto bi trebalo pogledati film?

Pre svega, zato što sam film želi da se poveže sa vama, želi da izgradi vezu sa gledaocem iako prikazuje vreme i okolnosti koje su udaljene od nas. Iako je film snimljen 1988. godine, replika i gluma su bile u skladu sa mojim osećajem kako bi konverzacije trebale da izgledaju kad ste realno tinejdžer ili young adolescent. Definitivno mi je na trenutke bilo čudno kako likovi razgovaraju ili kako shvataju da im se neko dopada, ali mali transfer blama je u skladu sa godinama koje devojke imaju.


Druga stvar, dopada mi se što su u fokusu tri devojke koje se pitaju šta žele od života? Da li želim da se udam i imam decu iako nekoga volim? Da li želim da se zabavljam sa bogatašem čiji roditelji ne razumeju odakle ja dolazim? Da li mogu da pratim svoja osećanja iako moralno nije u redu da to činim?

Možda je u aspektu pitanja i odgovora zanimljivo uzeti u obzir Ket koja treba da krene na Jejl i sakuplja novac za fakultet tako što radi nekoliko poslova - između ostalog postaje dadilja u porodici u kojoj se zaljubljuje u oca ćerke koju čuva. 

Kliše, kažete vi.


Možda ste i u pravu, izgleda da se i Dejzi slaže sa vama.

Svidelo mi se što je film nije osudio, a i na kraju krajeva je ni sestra (iako je očigledno nije podržala), a ni drugarica nisu otpisale kao nemoralnu osobu koja ne ume da odlučuje za sebe.

Ketina ličnost ima kredibilitet i ne odbacuje se njeno prosuđivanje iako je uradila pogrešnu stvar, iako je mlada, iako tek treba da krene na fakultet... Emocije je jesu povukle da napravi grešku, jer logično - da nije bila zaljubljena tako nešto se ne bi desilo, ali ona nije manje osoba zbog onoga što se desilo. Nekako nemam osećaj da se na njenu grešku gleda kao - ah, mlada i glupa; noup, napravila je grešku koja ne zavisi od godina. 

Mi čak nismo ni sigurni koliko se ona kaje i da li vidi da je uradila nešto pogrešno - to apsolutno nije bitno. 

Samo jasno vidimo da je povređena. 

Mislim da je dovoljno da vidimo njena osećanja, da vidimo da se dogodilo nešto što ju je povredilo bez moralne komponentne, bez rasuđivanja da bismo stekli utisak o Ketinom zaljubljivanju kao iskustvu po sebi.

Last, but not the least - hajde da pričamo o muzici. 

Plejlistu možete naći na jutjubu, jer nažalost ja ne mogu da podelim link sa vama. 

No, kompozitor je David McHugh i videćete da je u opisu videa napisao da je isprva odbio da radi na muzici za film, zato što je mislio da je đubre. Pošto je dobio malo više slobode, napravio je sjajne kompozicije poput glavne teme koju sam vam ostavila pri vrhu. Vrlo cozy, zar ne?

Za danas toliko; javljajte utiske! Čitamo se i sledeće nedelje.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...