Пређи на главни садржај

Pozorište ili bioskop?

Odslušala sam podcast u kojem je voditelj rekao da otprilike dva posto stanovništva ide u pozorište i gleda predstave, dok filmove odgleda mnogo više ljudi - pogotovo ako se izvrte sedam dana počevši od danas. Ne kažem da statistika koju je izneo nije istinita, ali hajde da zađemo u razloge iza ogromne razlike u brojkama.

Najbitnija razlika je u količini novca potrebnoj da kupite kartu za pozorište i kartu za bioskop - vi imate mogućnost da za najviše sedamsto ili osamsto dinara odgledate najnoviji film u većim ili centralnim bioskopima nekog grada. Dok u manjim bioskopima možete da odgledate klasiku za mnogo manje pare tipa Kinoteka u kojoj je karta oko trista dinara, Zvezda koja funkcioniše na bazi donacija itd. Neće vam kvalitet i iskustvo gledanja filma biti gore u Kinoteci nego što je u Cinepleksu, sve zavisi od filmova koje želite da gledate.

Cena karte za pozorište kreće od sedamsto dinara i penje se gore. Cena zavisi od mesta koje naravno uslovljava pogled na scenu što nam može reći sledeće: ako imate više novca kupićete karte sa boljim pogledom, a ako imate manje uzećete balkon i šta ima veze; da biste mogli da kupite kartu morate da dođete ili na dan prodaje ili da kampujete dan ranije - često je potrebno vremena, moljenja i truda da dođete do karata za predstavu kao da je gledanje predstava privilegija dokonih i bogatih.

Čak mi se više isplati da iz drugog grada dođem u Beograd i odem do Zvezde da odgledam film u odnosu na novac koji je potreban da dođem do predstave u Ateljeu.

Znači problem nije u ljudima koji ne žele da idu u pozorište nego u prilikama koje nisu iste za sve. Kada bi pozorište bilo jednako dostupno kao projekcija filma mnogo više ljudi bi želelo da odgleda nešto.

Druga stvar je tabu reputacija koja prati pozorište, a koja mnogo manje važi za bioskope - pozorište je uspelo da održi stereotip mesta gde odlaze ljudi koji su dobrostojeći, mesta za koje se sređuješ i doteruješ. Odlazak u pozorište predstavlja poseban događaj za koji je potrebno spremanje; čak nas i držanje radnika često podseća da se mi nalazimo u kulturnoj instituciji staroj hiljadu godina i zato imaj poštovanja prema velelepnom zdanju u koje si kročio.

Bioskop je od nastanka stekao imidž građanskog mesta - primetićete da je dosta bioskopa izgrađeno na isti način, sedišta koja su poređana tako da svi vide jedno ogromno platno i zvučnici koji su namešteni tako da svi čuju. Poenta je da onome ko je došao da gleda Openhajmera stvarno nije bitno ko i kako sedi u publici sve dok ne ometa projekciju, dok se u pozorištu zagleda ko je seo i da li je neko poznat.

 Mislim da se danas u mnogo manjoj meri zagleda nego ranije, ali da je i dalje bitno ko će sedeti u prvom redovima, ko na balkonu, ko pozadi i tako dalje.

Tako su ljudi koji pretežno odlaze u pozorište zapravo oni koji imaju para, jer odlazak na predstavu nije esencijalna potreba stanovništva koje se naviklo da živi koristeći najosnovnije resurse. Odgledati nastup je čin privilegovanih, a tako je poruka onima koji odlaze u pozorište i onima koji ne idu - ako imaš para, onda možeš da kupiš, ali ako nemaš, stekni pare, pa ćeš moći da dođeš.

Ako ne ideš u pozorište nekako ispada da je to individualna stvar i problem osobe koja ne ide, a zapravo bi trebalo da bude problem svih nas da omogućimo jednake prilike ljudima da naprave izbor da li žele ili ne. 

Iako se naravno pretežno slažem da je pozorište pitanje kulturnih navika koje pojedinac ima, ipak mislim da se o kulturnim navikama ne može govoriti ljudima koji basically preživljavaju iz meseca u mesec, zato što je odlazak u pozorište jednom nedeljno, jednom u dve nedelje skupa i komplikovana rabota.

Pitanje pozorišta je nekad zatvoreni krug koji povremeno pušta zainteresovane unutra, ali ostalima kaže odabij, tako da sasvim mogu da razumem zašto ljude ne privlači da odu na mesto koje implicitno poručuje da nije za sve.

Bioskopska sala nema tradiciju koja traje milionima godina i koja je na svakom koraku opterećuje što je verovatno jedan od razloga zašto će ljudima biti prijatnije da odu u bioskop.

Albert Guillaume - La loge de theatre


Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...