Пређи на главни садржај

Let's talk about seksualnost/seksualizacija kod tinejdžera i dece

 Toliko tema, malo vremena i svakako nedovoljno ruku da napišem sve tekstove koje želim - mora ipak nešto da se selektuje. 

Danas razgovaramo o jednom nemilom događaju autorke bloga kada je bila tinejdžerka sa ciljem da podeli sa čitaocima kroz šta je prošla, jer joj se zapravo čini da je u pitanju bila relativno česta pojava 2015/16. kada je fejsbuk bio popularnija aplikacija nego što je sada. I iskreno samo želi da utvrdimo zajedničkim moćima da neka ponašanja nisu u redu koliko god godina osoba imala.

Nada se da će se neko pronaći u onome što bude pisala i da će mu/joj možda pomoći da oblikuje svoje iskustvo.

U stvari, shvatila je da želi da priča o više događaja koji se mogu povezati na osnovu zajedničkog fenomena poznatog kao manther - po definiciji je u pitanju stariji muškarac koji juri mnogo mlađu devojku. Tokom teksta će biti nekih više, a nekih manje drastičnih primera koji možda spadaju, a možda ne u reč koju je napisala; prosto sve zavisi od vašeg pogleda na stvari. 

No, hajde da krenemo.

Kada sam završila četvrti razred osnovne škole i krenula u peti razred družila sam se sa jednom devojkom koja mi je u tom trenutku bila najbolja drugarica - zvaćemo je Y. Išli smo sa osmacima u smenu i iz nekog razloga se njima često sviđala neka petakinja. Tako se i mojoj drugarici sviđao dečko Z, a meni dečko X i naravno nas dve smo šetale za vreme odmora kako bismo ih srele, pa ih kao gledale i oni nas. Koliko se sećam obojici se sviđala moja drugarica, al' je X dečko čuo da mi se sviđa, a takođe je skontao da se njegovom drugaru Z sviđa drugarica Y, pa sam ja bila rezerva koja je relativno okej. 

Da ne ulazim previše u detalje, od naše priče nije bilo ništa, a sa ovo dvoje ne znam šta se desilo.

Razlika između mene i X dečka je bila logično četiri godine i u trenutku kada smo prešli dvadeset godina razlika od četiri nije mnogo, ali kada postavimo stvari u kontekst i setimo se da sam ja imala jebote jedva dvanaest godina, a osmaci šesnaest/sedamnaest godina...

Problematično, bukvalno samo što izađoh od učiteljice, nisam još ni menstruaciju dobila, nisam još imala prvi poljubac, sviđao mi se jedan dečak nekoliko godina, telo mi se menja, imam grudi, ništa ne razumem i uz sve to pojavljuje se neki misteriozni stariji dečak kojeg pucaju hormoni. 

Mene kreću da pucaju hormoni, ali ni ne razumem tačno kako da se nosim sa tim. Osećam stvari, ali šta su te stvari? Šta osećam? 

Ne znam, ali sam definitivno sigurna da muvanje petakinja koje nemaju pojma šta rade nije okej, jer su praktično i dalje deca. 

Znate to nije bilo ono klasično sviđanje i zaljubljenost, više je bila neka vrsta tinejdžerske strasti i požude koja se ispoljava isključivo muvanjem, jer je imenica  s e k s  veoma veoma daleko.

Nama, petakinjama naravno uopšte nije jasno šta je seks, šta je požuda, šta je strast, ali nam je definitivno jasno da dečaci reaguju na grudi, na veliko dupe, da sve više devojaka ističe svoje obline, da upotrebljavamo šminku, a ni same nismo sigurne - zašto sve to radimo? Zašto sam danas obukla uske farmerke koje ističu moje telo u školi? Zašto imam potrebu da moje grudi izgledaju veće? Zašto želim da budem seksualno privlačna?

Njima, osmacima je ipak iskustvo drugačije - verujem da se uveliko govorilo o seksu, da su se malo više navikli na grudi, dupeta, majice, šminke, farmerke, ma definitivno su se navikli više nego neko ko ima dvanaest, trinaest godina.

Zato smatram da je dužnost roditelja da razgovaraju sa svojom decom o njihovim telima, o seksualnosti, seksualizovanju već tada. 

Zamišljam situaciju u kojoj su roditelji razgovarali sa osmacima X i Z i objasnili im da je sve što osećaju u redu i prirodno, ali da treba da nauče kako da se nose sa svojim osećanjima. 

Potrebno je da roditelji zauzmu stav, skupe hrabrost i da ispitaju decu šta tačno osećaju - ali ne tako što će ih pitati: pa sine je l' si ikad znaš, ono, masturbirao, gledao porniće ili šta već. Ne mislim da su to razgovori koje treba voditi na početku. Postavimo pitanje kao što bismo sebi, jer deca/tinejdžeri ne umeju još uvek da razgovaraju sa sobom - samorefleksija je veština koju tek treba da steknu.

Ako počnemo od toga šta osećaju, da li osećaju želju da se telesno istaknu, da li se osećaju dobro u vezi promena na telu, da li misle da ih vršnjaci drugačije gledaju, da li su osetili želju da nekoga dodirnu, da li ih privlači izgled tuđeg tela, da li znaju da nije u redu dodirnuti nekoga bez njegove dozvole, šta je sviđanje, šta je zaljubljivanje - mislim da već tu može da se stvori nekakav razgovor.

Iako pitanja zvuče vrlo neprijatno i predatorski, bolje je da roditelji ispitaju situaciju i probiju zid nego da se tinejdžeri ponašaju kao predatori, bez da razumeju šta znače stvari koje rade. To što će jedan dečak od šesnaest godina muvati devojčicu od dvanaest godina treba da nam upali lampicu koja kaže: 

Bilo koja vrsta seksualnog ponašanja (pod kojim podrazumevam muvanje koje sam opisala) prema devojčici od dvanaest godina nije u redu, čak iako ta devojčica izgleda kao da pristaje na određenu vrstu igre koju si ti uspostavio. Ona ne razume šta ta igra znači, ne poznaje pravila i ne poznaje sebe koliko i ti stoga ne može na istom nivou razumevanja učestvovati.

Uloge prosto nisu ravnopravno postavljene, jednoj strani nedostaje tri godine znanja i drastičnih promena.

Naravno, postoji nešto što se zove istraživanje i što se ljudima ne može braniti. 

Istraživanje nam otkriva šta volimo, a šta ne, čime smo zadovoljni, ko nam se sviđa i tako dalje. 

Za istraživanje je često potreban drugi, ali mislim da se kroz razgovor sa decom može objasniti kako bi trebalo da izgleda kontakt sa drugim i koje su granice - ne mislim da možemo potpuno da sprečimo i potisnemo ljudsku seksualnost, ali možemo da stvorimo okruženje u kojem postoji međusobno poštovanje. 

Mislim da se X i Z ne bi ponašali onako da su imali poštovanja prema nama.

A koliko se sećam poštovanja nije bilo, jer me nisu poznavali, niti ih je zanimalo kakva sam ja osoba.

Osećala sam se kao objekat čiji je cilj isti kao cilj osvajača - da bude osvojen. Osvajački pristup u tako mladim godinama devojčicama može da izgradi pogrešnu sliku o sebi i o odnosu sa drugima.

Idemo dalje, mnogo gora situacija nekoliko godina kasnije.

Kraj sedmog razreda, a početak osmog - na fejsbuku mi se javlja neki stariji popularan dečko koji je bio beliber (mnogo bitna stvar, o da). Dopisujemo se, on je punoletan, dogovaramo se da se vidimo uživo da idemo na dejt i vidimo se, sve okej. Moji roditelji nikako zadovoljni, brane mi da se viđam sa njim, jer je stariji, ali ja ne razumem zašto je to loše.

Posle nekog kratkog vremena on mene pozove da dođem kod njega da gledamo film - ja uzbuđena, zato što mislim O MOJ BOŽE prvi put idem kod nekog dečka koji mi se sviđa kući, kako uzbudljivo, postoji nekakva seksualna tenzija, ali je zanemarujem, jer sam zaljubljena. 

Dolazim kod njega i gledamo najgluplji film u istoriji filmova, no on mene kreće baš intenzivno da ljubi i trlja se o mene, ja sam uplašena, nisam očekivala, šta da radim, sviđa mi se, ali ovo je previše. Zvoni mi telefon, zove me otac da dođem kući, jer zna gde sam. Srećom odmah ustajem, odlazim i više nikada se ne vidim sa tim dečkom.

Mnogo godina kasnije ja shvatam da je on pokušavao da lovi klinke, tako da se zaljube u njega i da spavaju sa njim, pa onda već šta bude. Shvatam da je on bio stariji od mene šest, sedam godina što je ogromna razlika i kapiram da me je roditelj spasao što me je zvao u najkritičnijem momentu, kapiram da seksualno iskustvo ne treba tako da izgleda, kapiram da taj dečko nije sa mnom razgovarao o seksu, a pre svega kapiram sledeće:

Da me nije nimalo poštovao i da ga ja kao subjekat nisam zanimala.

Činjenica da je njega zanimalo moje telo i ništa više je nešto što sam previdela. 

Istinska namera je još jednom bila da budem osvojena, zato što sam ja tvrđava koja se opkoli i onda osvaja. 

Zato što sam ja zadatak koji se rešava.

Zato što sam sve samo ne jedna devojčica.

Toliko od mene - naglo prekidam tekst, jer mi se za sada ne razvija dalje situacija iako znam da ima još mnogo konotacija, mnogo analiza, mnogo svega, ali i ovo je dobar početak. Takođe, postoji razlog zašto sam odabrala slike iz filma "Tres metros sobre el cielo" - sećam se da su mi u godinama o kojima pišem knjiga Federika Moće i film bili ideal zaljubljenosti i da sam baš želela priču koju je doživela Babi. Malo sam mislila da ličim na nju (nisam ličila na nju).

Radujem se vašim komentarima!

Коментари

  1. Ovo poslati našim roditeljima da pročitaju, svima redom.

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo za tekst, mnogo bitna tema i za roditelje i stariju braću/sestre, kao i za najmlađe koji se s ovim suočavaju prečesto:(

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti! Drago mi je što ti se sviđa dovoljno da te je inspirisalo da ostaviš komentar! :)

      I apsolutno se slažem sa tobom...

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...