Пређи на главни садржај

#Let's talk about "My neighbor Totoro"; "Everybody try laughing.Then whatever scares you will go away!"

Zašto ti se sviđa "My neighbor Totoro"?

Super je atmosfera i priča, nije cozy na debilan način, ne ušuškava te, ima zajebanih trenutaka, da li će da umre majka, hoće li ćale da se vrati - sve je upakovano u šumske demone, radost, odrasle koji nisu neprijatelji. 

Uspeo je da bude cozy i da se bavi teškim temama i nostalgijom. 

Odličan je za decu. 

Sve u svemu nazvao bih ga dubokim cozy filmom - opuštajuć, melanholičan bez prezanja za patetikom, iskren bez brutalnosti. 

Samo je baš super.

Ko je Totoro? 

Kralj šume, personifikacija prirode, ne znam, nejasno je. Nejasno je da li otac vidi ono što deca vide, koliko ima magije, koliko imaginacije...

Koje su te scene specijalno dirnule? 

Sve gde Satsuki plače kada bolje razmislim: kada plače babi jer sumnja da je lažu o majčinoj bolesti i plaši se da će joj majka umreti (pogodila me još više zbog načina na koji plakala); kada plače Totoru zato što je izgubila sestru, što je jedina scena gde Totoro izgleda zabrinuto, iako se on potom iskezi i zna šta da radi. To je prva scena u kojoj se aktivira skroz zarad njih. Onda kada se Satsuki svađala sa sestrom i povredila je, poznat mi je osećaj kada treba da budeš jak zarad nekog mlađeg, to me je baš pogodilo.

Totoro je više kao ćale, plavi totoro se ponaša kao Satsuki, a mali beli više podseća na Mei...

Mislim da Satsuki i Mei imaju baš kul odnos, druže se i prate se; imao sam doživljaj kao da je verno prikazan odnos sestara koje se gotive - kada se gotive to izgleda kako je na filmu i prikazano, sa svim usponima i padovima.

Zašto je za tebe lično film bio relevantan? 

Film me je vratio na detinjstvo i podsetio na osećanja koja sam zaboravio. 

Radoznalost i avantura u opštem, ali za mene mnogo konkretnije trenuci kada se brinu i razmišljaju o bolesnoj majci - kada će doći kući, pa idu da je posete. 

Većinu filma ništa ne kapiraju, ali jednom posumnjaju (Satsuki sumnja) da ih drugi lažu o majčinom zdravstvenom stanju. 

Dečje brige i nedoumice zbog majčine bolesti su bile stalna pojava za mene, ali nikada se nisam samostalno prisećao njih kasnije u životu... i zato je film tako dobar! Nisam to video tako verno prikazano dosad. To što je tako nešto tako verno prikazano mi govori da nisam jedini na svetu koji je to osećao i drago mi je što nisam.

Rekao bih da sam se vratio u detinjstvo, pa se dete u meni osetilo viđenim.

Da li misliš da je film inspirisan biografskim podacima?

Jedan savet koji stalno daju u vezi pričanja priča jeste piši ono što znaš, a tačnije bi bilo reći piši ono što razumeš, jer ne mislim da je nužno proći kroz događaje o kojima pišeš.

Mada ne mora da znači da se išta desilo, možda je inspirisano nekim detetom. Možda je samo pomislio hmmm kako bi to izgledalo i napravio dobru priču. 

Nema potrebe razmišljati o tome da li je biografski.

Za više o tome pročitajte blablablabla...

Naknadno smo utvrdili da film ipak ima podudarnosti sa Mijazakijevim životom.

Šta misliš o muzici u filmu? 

Sviđa mi se glavna tema, kada se koristi, u kojim trenucima, znaju kada treba da bude tišina. 

Muzika i atmosfera su stvari koje ne bi trebalo da primetiš ako je dobro odrađen filmski posao. Obično kada gledam prvi put, ne razmišljam o tim stvarima. 

Kada drugi put gledam više razmišljam o njima...

Da li misliš da bi film trebalo da ima nastavak? 

NEEEEE. 

Mislim, ne vidim nijedan pametan način da se uradi nastavak, zato što je priča potpuna. Film je ostavio dovoljno rupa koje mašta treba da ispuni. 

Dobra je celina.

 Mogao bi da se uradi dobar nastavak, ali je baš teško. 

Ako želiš da uradiš nastavak, možeš da napraviš duhovni nastavak što je svakako Ghibli radio kasnije.

Koje su te rupe? 

Pa šta je Totoro, ko su čađava stvorenja, gunddduriii (žirevi), delimično su i namerno one ostavljene. 

Film je baš duboko u šintoističkom pogledu na svet - sve ima svoju dušu.

 Ima dosta toga. 

Mnogo stvari nije objašnjenjo i to je super. 

Mnogo stvari deci nije jasno, a mnogo ih ni ne interesuje da objasne.

Šta misliš o reakcijama odraslih na decu?

Odrasli u filmu super reaguju, nisu prikazani kao idioti, ćale je baš kul prema ćerkama što poboljšava poruku da treba poštovati prirodu, da treba slušati i razumeti decu. 

Mislim da su mogli i da predstave odrasle (ne antagonistički nastrojene) koji ignorišu, ali je ovako mnogo bolje. 

Devojčice nisu same, imaju podršku.

Moj doživljaj što se crtanih tiče je da je podrška odraslih retka. 

"My neighbor Totoro" je neka vrsta idile koja bi bila pokvarena kada bi odrasli bili idioti.

Šta misliš o manjku zlikovaca?

Sviđa mi se što nema zlikovaca. 

Film te privlači tako što otkriva čari mesta, kakvi su ljudi okolo itd... Scena gde je Satsuki u školi i onda dolazi Mei koja crta Totora - prvo sam mislio da će scena imati dublji značaj, ali ne - 

(⁠◍⁠•⁠ᴗ⁠•⁠◍⁠)⁠❤

šećeri vajb 

\⁠(⁠^⁠o⁠^⁠)⁠/

Nema potrebe da bude zlikovaca. 

Totoro zaista jeste komšija, nije saborac, pojavljuje se u nekim situacijama, ali u velikom delu filma nije prisutan. 

Zamisli da su se one sa Totorom borile protiv nečega, dosta bi drugačije bilo.

Priči nije cilj da prikaže zlikovce u detinjstvu.

Zašto je Totoro komšija?

Ako je Totoro simbol prirode, porodica živi u ruralnom mestu u saglasju sa prirodom - komšije su s prirodom. Ako je Totoro simbol mašte deteta, svet mašte i stvarni svet se stalno susreću, da kažeš komšije su; ako je čudovište (možda ružna reč) onda je životinja koja je komšija. Čak se ponaša tako - upoznaju se, pričaju, brinu o biljkama zajedno, imaju komšijski odnos.

Koje je poreklo reči komšija baš me interesuje sada? Komšija je turcizam, a naša bi valjda bila sused.

Dobro je što u filmu ne znaš šta će sledeće da se desi, ne cimaju se da prave uzbuđenje. 

Film je dečiji i super za decu, zato što poštuje njihovu inteligenciju, što su retko poštovali kod mene kada sam bio dete. 

Totoro prikazuje svet deteta onakvim kakvim ga deca doživljaju, bez preterivanja. 

Na šta si mislio kada si rekao ,,poštuje dečiju inteligenciju"?

Svi možemo da zamislimo situaciju gde nas neko ne poštuje, gde ne poštuju naše mišljenje, a zamisli to samo što ti se dešava stalno i ne razumeš zašto, čak misliš da tako treba. 

Ti ne primetiš kao dete trenutke kada su te ljudi poštovali, ali trenuci kada nisu ostaju zabeleženi i utiču na tebe kao odraslu osobu. 

Kada je učiteljica tebe podržala, onda ne ostaje trauma, već podrška. Na primer, ako lepo crtaš, onda možeš postaneš slikar, ne znam. Ako su te zajebavali, em će te sputati kritika, em ćeš se sa bolom sećati kako su te zezali.

Iz svog detinjstva samo se jedne stvari sećam, zaista nije bila tolika tragedija, ali...

 Svidelo mi se da radim na gredi i hteo sam da radim još, ali su dečaci za ocenu morali da rade nešto treće. Nastavnica fizičkog me je prekinula i rekla mi da moram da radim ono što je programom predviđeno za mene - znači ništa na gredi. Da me je neko ozbiljnije podržao to je mogao biti početak nečega.

Sećam se jednom kada me je neko zapravo podržao - nastavnik harmonike kada sam želeo da sviram Super Maria, ja sam našao note, vežbali smo, ne razume se on u muziku iz igrca, al je dao sve od sebe. Nisam dovoljno brzo naučio i nije bio siguran da ću savladati plan i program škole, pa mi je rekao da moram da naučim etide i menuete. A meni se to toliko nije sviralo da sam odustao od harmonike. 

Kada sam počeo da sviram, imao sam strasti, ali je nje polako nestajalo. 

Sviranje teme iz Super Maria je bilo po prvi put u dugo vremena da sam je opet osetio, da bi bila naprasno ugušena. 

Sistem nastavniku nije dozvolio da me podrži do kraja, a mislim da je poslednja nada da ću se interesovati za harmoniku umrla tada.

Mi se previše brinemo koje knjige deca čitaju.

Ja sam svašta čitao kao dete - kada sam bio klinac uzeo sam da čitam ,,Lovca na zmajeve" i stigao sam do pola, ništa nisam razumeo i odustao sam. 

S druge strane, knjiga ,,Pre nego što zaspim" - priča o mentalnoj bolesti, gubljenju sećanja, seksualnom zlostavljanju (dakle, očigledno ne za dete od deset godina) - meni je ona baš legla kada sam uzeo da je čitam. Ostavila je veliki utisak na mene, a umeo sam da procenim da će da mi legne. 

Mislim da nisam poseban u tome, kako odrasli znaju da procene šta im se sviđa, tako znaju i deca.

Deca su inteligentnija nego što mislimo i kada poštujemo njihovu inteligenciju pravimo film koji će biti prijemčiv i odraslima, a deci bolji od ne znam PaTroLniH ŠapA (možda su Patrolne šape stvarno okej, ne znam).

 Pravimo film koji dete neće toliko razlikovati od glupih stvari koje mu se dodvaraju, ali će mu ozbiljnije ostati u sećanju.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...