Пређи на главни садржај

Zašto treba da vas zanima šta radi Cirkusfera?

    Dobrodošli u malo drugačiji mininminiblog post čija je svrha da objasni svim čitaocima koji se zateknu ovde šta je Cirkusfera, ali najbitnije od svega kako VI, da, baš vi, možete da se uključite i pomognete važnoj organizaciji u Srbiji, koja se bavi savremenim cirkusom, da opstane.

    Hajde da pričamo o cirkusu.

Sa razlogom se naglašava razlika između tradicionalnog i savremenog cirkusa – u pitanju su dva perioda koja se razlikuju i liče koliko i antička i moderna književnost.
 
            Kako je bilo učestvovati kao izvođač u tradicionalnom cirkusu?
 
            Prvo, verujem da mnogo zavisi od perioda o kojem pričamo, ali evo kako ja to zamišljam: cirkus je bio porodični biznis u koji nije bilo jednostavno ući. Stoga, pretpostavljam da je organizacija otprilike išla tako što svaki član predloži svoju tačku ili već ima uigranu rutinu koju izvodi stalno. Tačke bi se onda nadovezivale ne baš tematski (ali možda i tako, ne poznajem dovoljno istoriju cirkusa) već uz pomoć naratora koji gledaocima najavljuje šta će videti: ,,a sada je na redu Milica na trapezu“.
 
            Koje su sve tačke dolazile u obzir?
 
Obično kada se priča o cirkusu postoje discipline tj. porodice veština o kojima se govori – akrobatika, žongliranje i manipulacija, balansiranje, klovn itd. Nastup je naravno mogao biti bilo koja disciplina kao i danas, s tim što su prakse poput korišćenja životinja tokom nastupa i pojavljvanje nakaza preispitane i promenjene. Naravno, navela sam dva primera koji se često koriste kada bi trebalo napraviti razliku između starog i novog cirkusa iako je i u ostalim disciplinama došlo do pomeranja granica.
 
            Pitanja poput tela cirkuskog umetnika ili umetnice i njegovog mesta u nastupu, efekta koji cirkus želi da postigne, priče koju želi da ispriča su vremenom postavljena u svakoj disciplini. Mislim da je dvadeseti vek vreme kada su izvođači/ce razmišljali o svojoj disciplini na meta-cirkuskom nivou. Dvadeseti vek je period kada je cirkus krenuo da promišlja o samom sebi i mislim da se onda može govoriti o savremenom cirkusu.
 
            Je l’ ste se smorili? Svakako, ne znam još mnogo da vam kažem, zbog čega je istorijska lekcija o cirkusu završena.

Sada je malo jasnije šta uopšte znači rečenica: ,,Cirkusfera se bavi savremenim cirkusom“ , tako da možemo preći na samu organizaciju. 

Osnovne informacije stvarno možete pronaći na internetu, jer imaju svoju stranicu - https://cirkusfera.org/.
 
            Ne budite lenji. Zabavno je.
 
            Ono što doduše nemate su insajderske informacije od nekoga ko je bio polaznik prošlogodišnje ,,Fabrike savremenog cirkusa“ jednog od mnogih projekata Cirkusfere (koja želi da privuče mlade ljude da nauče nešto više o cirkusu i da se oprobaju u žongliranju, akrobatici, vazdušnim disciplinama i mnogim drugim veštinama potpuno b e s p l a t n o). Ipak pored sjajne mogućnosti da za dž trenirate nekoliko meseci, njima je potreban novac da bi organizovali sve ostalo – a baš ove godine je potrebno da se svi mi uključimo.
 
            Ja ne mogu da vas nateram da date pare nekome koga u životu niste videli ili nečemu što vas ni ič ne interesuje, ali mogu da pokušam da pokažem šta je Cirkusfera uradila za mene. Mogu da pokažem koliko je meni značilo da postanem deo ekipe u nadi da ćete shvatiti koliko je cirkus neophodan i koliko je važno da u Srbiji dobije jednako važno mesto kao bilo koja druga umetnost.
 
            Sve je počelo ovako.
 
            Još jedne godine u nizu (pre dve, tri godine) sam se prijavila da pišem blog za Bitef festival u Beogradu i vidim prateći program ,,Cirkobalkana“ i pomislim: šta li je ovo, zvuči zabavno, uuuuu, u Luci Beograd, u šatoru, cirkus, predstava, woooow. Pojavila se tamo da gledam dve predstave: „Perje“ i „Čvor u utrobi žonglerke“ – oduševim se.
 
            Toliko me opčine dve predstave, pogotovo žongliranje, da odlučim da ću nekako pokušati da se uključim i da saznam šta je Cirkusfera, ko su ti ljudi, ko sve organizuje, kako da ja budem deo priče?

            Zapratim ih na instagramu, redovno stavljam srca na svaki stori, objavu i čekam.
 
            Čekam priliku.
 
            Izlazi konkurs za fabriku, odmah se prijavljujem i nadam se da ću proći. Prolazim i prvi put u životu učim da žongliram i osećam se kao dete koje kreće da uči kako da igra između dve vatre. Nemam pojma šta radim, ali sam srećna što učim, srećna sam što mi pada loptica, zabavno mi je, a zaboravila sam kakav je osećaj učiti neki sport ispočetka.
 
            Vežbam da žongliram, a istovremeno se u glavi borim sa osećajem da nije dovoljno dobro, da ne učim dovoljno brzo, da ne umem da radim u grupi, da još mnogo mnogo čega.

Onda loptica. Mala, bela, okrugla, taman za moju ruku, valjane težine. Pada i leti. Bacam i igram se sa njom.
            Gledam je.
            Smejem se.
            I smijem se, i smijem se
            i
            ne želim da odustanem. I ne odustanem.
 
            Uprkos strahu. Stresu. Plakanju. Neuklapanju. Anksioznosti. Ostajem, jer me nešto vuče da budem tu.

Održi se finalna prezentacija, ja dobijem priliku (takođe u okviru Fabrike) da dva sata pričam o Alisi o zemlji čuda i cirkusu, i tako bolje upoznam Danku, koja je zajedno sa Manićima, jedna od glavnih ljudi iza Cirkusfere.
 
            Znam da sam idealista, ali iskreno osećala sam se kao da se otvorio jedan mali univerzum gde sam prihvaćena i gde je moje „ja“ prihvaćeno.
 
            Mala ja, odustala od sedmogodišnjeg treniranja odbojke, zbog para, neuklapanja i ekipe, sada ne mora da odustane od nečega čime bi želela da se bavi.  
                     
            Ne postoji ništa što može da me sputa osim sebe.
            Sloboda da budem ono što hoću je istinska sloboda.

            Ta sloboda je ključna reč i razlog koji delim sa vama i zbog kojeg apelujem na čitaoca da omogući drugima istu šansu, kao što sam je imala i ja, da uđe na link: https://www.donacije.rs/projekat/fabrika-savremenog-cirkusa/ i donira barem minimalnu donaciju od petsto dinara.

P. S.
Za one koji su prvi put ovde i ne znaju kako funkcioniše moj blog - komentari, komentari, komentari. Ispod svakog posta možete da ostavite komentar anonimno or not, so do it. Pišem sve ovo kako bih pričala sa drugima, a ne mogu pričati sama sa sobom. Mislim mogu i aktivno to radim, ali je zabavnije kada se čitaoci uključe. 
Ako imate neki problemčić prvo pročitajte šta piše u sajdbaru na početnoj strani samog  bloga, pa probajte opet.

Takođe, slike su skrinšotovi iz crtane serije "Amazing digital circus" dostupne na Jutjubu - give it a try, svideće vam se.

Коментари

  1. Hvala na obrazovanju, šaljem puno mentalne podrške Cirkusferi, jer para nemam!

    -cha

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Zdravo, zahvaljujemo se na mentalnoj podršci! Evo trudimo se da imamo programe i za nas bez para, a i da zaradimo ponekad, pa nekad i da trošimo. Zabavna igra svakako (:

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...