Poslednji je trenutak da kažem nešto o blokadama, ali doslovno.
Rok za slanje rada je večeras (petnaesti januar), a ja se nikako nisam nakanila da nešto napišem o aktulenim dešavanjima u učionici 128 i na našem fakultetu.
Ako Bog da članak koji stavljam pred moje čitaoce će izaći u zborniku/časopisu Filološkog fakulteta (jedne katedre koju još uvek neću imenovati), te vam na ovaj način zvanično najavljujem njegov izlazak.
Bilo je više ideja, razgovora sa ljudima koje sam mogla voditi, pitanja koja sam želela postaviti...No, vreme je prolazilo, svaki protest, svaki dan na fakultetu je mogao biti inspiracija za jedan tekst koji će biti dostojan mojih kolega i naše učionice.
Želela sam da napišem tekst koji će da ih ohrabri i pruži podršku, pisanje kritike naravno nije dolazilo u obzir, a pisati o mojim osećanjima je bilo teško.
A težina je naravno izazvana crnom prugom zvanom otadžbina.
Sedim sa dečkom u kafiću i otvaramo temu našeg odnosa.
Oboma nam je jasno da se štošta promenilo, da su osećanja u vezi raznih problema i tema drugačija.
On aktivno učestvuje u protestima, odlazi na fakultet, ide na plenume, pomaže drugim fakultetima, čita praznično studentsko pismo u protestu u Užicu i s pravom me pita: ,,Zašto nisi uopšte uključena?"
Navodim svoje razloge, govorimo o pasivnom i aktivnom aktivizmu, kako sam ja više pasivan tip koji će na mikroplanu raditi nešto nego u masi ljudi itd.
Ipak osećam da nemam dobar razlog i da on to zna, pa me zato pritiska. Pokušavam da objasnim svoju situaciju, da obrazložim osećanja, ali ne mogu, ne mogu da kažem ništa.
Osećam se prazno, ničega u meni nema, istinski verujem da ne osećam ništa prema svojoj zemlji i sećam se kada me je izdala bez trunčice bola.
Sećam se svakog puta.
Kada nisam ni jedan jedini put dobila alimentaciju, kada nisam dobila podršku sistema kao praktično dete jednog roditelja, kada nisam dobila podršku pošto sam prijavila nasilje i kada sam se nekoliko dana plašila da izađem na ulicu da ne bih srela nasilnika, kada sam čekala prevoz ne obraćajući pažnju na čoveka koji je iza mene masturbirao.
I mogla bih ja tako do sutra.
Da nabrajam do sutra gde me je sve sistem izdao.
Kako sam iz očaja počela da verujem i da se navikavam da nigde nisam bezbedna.
Kako sam počela da zaboravljam da sam nekada volela.
Izlazim sa posla za Novu godinu kasnije nego inače, pola dvanaest je uveče i sa desne strane stoji obezbeđenje i specijalne jedinice, a sa leve nailazi ogromna kolona ljudi sa transparentima na putu ka Studentskom trgu kako bi se u tišini dočekala ponoć.
Idem sa drugaricom desno i vidim uniformisane ljude i na trenutak mi zasuze oči.
Neću plakati, ne pogađa me što su ljudi poput mene sada na ulici.
Idemo dalje.
Negde u daljini vidim masu što znači da moramo proći kroz protestnu kolonu.
Obuzima me blagi sram, ali ovako mora.
Hajde samo da prođemo.
Prolazim, zaboravljam, hvatamo taksi i stižemo u dom.
Unutra zevam od toplote i katkad se setim ljudi u odelima.
Mislim kako ću sutra opet raditi drugu i nadam se da neću biti umorna.
Jedan dan, nakon posla dečko i ja odlazimo da prošetamo, razmišljamo gde ćemo - hajmo do Silosa.
Dugo hodamo, pričamo i nađemo put - stajemo ispred onih ogromnih cevi, na jednoj je ispisana Ršumovićeva pesma izuzetno kitnjastim slovima.
Sami smo, čitamo naglas reč po reč, jer je teško razaznati slova.
U tišini reke i našeg daha se čuje:
,,Domovina se brani s-s-s-c-c-vetom
i pčelom? u cvetu
(šta piše, ne vidim, mislim da je prvo slovo m) m-m-akom i s-u-n-c (aaaaa) suncokretom
i pticom u letu."
Čitamo od početka do kraja.
Sedimo blizu reke čiji jedan deo prolazi kroz moj grad.
Lepo je biti blizu reke čiji je jedan delić tvoj pošto si sa njom i uz nju rastao.
Rastao si sa njom, prljavom i mutnom, punom đubreta, debla koja liče na mrtve životinje, ali i sa rekom čija voda svetluca kada se zraci sunca odbijaju o nju, sa njom kada labudovi svake zime dolaze i čekaju da im ko baci kokice, kada se na nebu stapaju roze i ljubičasta boja preslikane na reci uz dominantno plavetnilo reke.
To znači da si bio sa njom.
Uvek.
Da je poznaješ kao svoj džep.
Znači da si je voleo.
Sigurna sam da si ti, kao i ja, barem jednom voleo.
Da si ti kao i ja voleo neku reku, šumu, grad, ulicu i klupu.
Da si kao i ja bio zbunjen i lud
Jer sediš po strani,
Jer ne vičeš naglas da ne daš ovu zemlju,
da ne daš jednu klupu, jednu grudu,
niti jedan prst, niti još jednu krvavu ruku.
♥️
ОдговориИзбриши