Пређи на главни садржај

Da li su torte luksuz?

     Torta u poslastičarnici poput ,,Mama Goce" je dve i po hiljade dinara po kilogramu.

    To bi se moglo nazvati luksuzom.

    Iako je torta bila ukusna (kupila sam je za svoj rođendan), ne mislim da je elementarna ljudska potreba kupiti sebi nešto što je veoma skupo s obzirom na jednu prosečnu platu u Srbiji.

     Ipak mogu kod kuće napraviti plazma tortu za otprilike hiljadu dinara.

     I niko me ne sprečava. 

    Kao što niko neče sprečiti mušterije da kupe torte od sto dolara, a ne torte iz Walmarta za pet dolara - jasno je da aludiram na nedavnu mikro dramu koju sam ispratila preko instagrama. Pobuna privatnika poslastičara protiv masovne proizvodnje torti koje i oni prave, ali po mnogo manjoj ceni - pet dolara. 

    Donekle ih razumem. 

    Ako jedna torta košta pet dolara onda se čitav njihov rad dovodi u pitanje - zašto bih kupila tortu od sto dolara ako mogu da kupim onu od pet?

    Sa druge strane to što razlika nije očigledna, ne znači da je nema. 

    Ako torta košta sto dolara, onda cena mora opravdati kvalitet ili upotreba materijala. 

    Sumnjam da privatnici žele da im ciljna publika budu svi koji žele tortu, ipak su ciljna publika bogati ljudi kojima je merak da imaju skupu tortu. Nemam ništa protiv skupih torti, ali ne vidim smisao u osuđivanju onih koji nemaju sto dolara da plate za rođendansku tortu.

    Svi treba da imamo pristup svemu bez obzira na finansijsko stanje. Siromašni ljudi zaslužuju da imaju tortu jednako kao bogati - ne dopada mi se ideja da se uopšte pravi takva razlika između nas. 

    Na svetu ima toliko hrane i resursa da smatram da bi sve moralo biti jeftinije. Sve treba da bude jednako priuštivo, a ako plaćam više, valjda plaćam, jer želim nešto specijalno. 

    Slično je sa kupovinom knjiga - da, možeš kupiti set od četiri hiljade sa kožnim koricama i jednu knjigu od šesto dinara.     

 Možeš kupiti oba, iako mene naravno nervira pojam luksuza koji jedino bogati mogu da priušte, zato što podseća na rečenicu:

    ,,Siromašni su sami krivi što su siromašni."

 

    No, definicije luksuza su drugačije zahvaljujući jednoj prelepoj izmišljenoj valuti - novcu.

    Ako imaš para da svakog dana sediš u kafiću, to je istovremeno luksuz, iz perspektive grupe ljudi koja ne može da priušti sebi kafu tako često, ali iz tvoje perspektive kafica je osnovna ljudska potreba.

    Ko je tu u pravu?

    Svako po malo.

    Meni je bilo strašno kada sam shvatila da moj dečko stalno hoće i može da ide u kafić, i da je on jedan od onih za koje je sedenje u Galeriji i espreso bez mleka must have. Iskreno na početku veze ga nisam baš razumela. Kao što nisam razumela ljude koji su još u srednjoj školi mnogo vremena provodili po Krejzi Dajmondu.

    Ako postoji opcija da šetam i da budem napolju, zašto bih sedela negde unutra da pijem kafu?

    Iako obožavam da šetam, nisam dugo kapirala da je moja naklonost prema šetnjama nastala, zato što mi džeparac nije dozvoljavao više i zato što sam živela daleko od grada - možda na četrdeset minuta udaljenosti.

     Ako mogu u dvorištu ili kod kuće da pijem kafu zašto bih išla negde druge da radim to isto?

    Četiristo ili trista dinara koje bih potrošila na kafu mogu sačuvati sebi za hranu ili za drugačiji izlazak u kafić kada ću sebi kupiti gigantsku toplu čokoladu sa šlagom, plazmom i šarenim mrvicama.

    Veoma detinjasto, znam. 

    A možda je ovo pokazatelj mog siromaštva.

 

    U srednjoj školi sam poznavala jednog dečka koji je bio poznat kao redovni ispijač kafa - kada ga se sada setim, javlja mi se slika lenštine zašrafljene za kafansku stolicu i pikslu na stolu čiji svaki izdah dima oparuje lica osobe koja sedi sa njim.

    ,,I tako ti ja brate izađem u Kristal, sretnem onu malu i (pfuuu - dim u facu) pozdravimo se ćao-ćao. Kad vidim posle ona igra i gleda u mene (pfuuuu)."

    Dodatna napomena: isti lik govori za sebe da je najpametniji na svetu i dogovorio se sa dobrom drugaricom da se uzmu ako ostanu singl do tridesete.

    Verujem da je profil osobe jasan i da sada više razumete zašto me kafići odbijaju, osim praktičnih razloga.

    Kakve veze moj rent o kafićima ima sa tortama?

    Ne znam, ali nije ni važno. 

    Inače sedim u Metropolisu dok pišem ovaj tekst. Kakav sam licemer, a?

All pictures are from Sleeping beauty (1959)

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...