05:37
Glavobolja. Spremam sebi keks i mleko nakon nekoliko sati sna dok se srce nemirno pomiče u mojim grudima. Teško mi je.
Rekli su mi da pišem esejistički, kao da pišem sastave iz srednje škole. Kao da nijednu knjigu iz savremene književnosti nisam pročitala.
Da imam još mnogo da radim pre nego što budem mogla da pišem.
Sada bi rekli da je trebalo detaljnije da opišem kako to moje srce bije u grudima, da dam živu metaforu, da vam približim kako se osećam.
„Žao mi je što moram ovo da ti kažem, ali...“ je bio jedan od lepših pokušaja da se kaže kako mi treba još vežbe i kako ima milion stvari da se popravi, pa nema ni svrhe da neko drugi popravlja moj tekst.
Nisam mislila da je stanje toliko loše.
Iskreno...
imala sam želju da njih, moje dorbonamerne kritičare oteram u kurac.
Da im kažem da sjašu sa mene i da me puste da mislim da je makar jedna stvar koju sam stvorila dobra. Želela sam da u nepoznanici – pisanju priče – pronađem udobni komfor mog razgovornog stila.
„Pišeš kao što pričaš polu-srpski, polu-engleski.“
Aj ken do vatever I want, koliko god se nekome ne sviđalo. Mogu da uradim sve što je potrebno kako bih se izrazila.
Mogu da pišem naopačke, na izmišljenom jeziku, na englesko-srpskom, na znakovnom ili praistorijskom egipatskom. Mogu šta hoću. Mogu da rušim norme jezika, da pišem kako god osećam da treba, jer me zabole da pročitate formalno savršen tekst.
Mogu da grešim. Mogu da pravim greške, zato što je, pogodite šta?
Tekst moj. Tekst je moj.
Mogu da goblinišem (naravno da sam izmislila reč) nad tekstom i nažalost nećete moći da me sprečite.
Jebiga.
Ne želim da uživate u čitanju mojih tekstova.
Ako vam je dosadno, ja sam to u stvari htela.
Dosada je validno osećanje. Validno je pozajmljenica. Reč engleskog porekla. Da znam. Od reči valid, pa smo dodali sufiks -no pa kao validno. Mogla bih da koristim manje engleskog, ali me nešto zabole. Zabole me da se pravdam zašto, da objašnjavam otkud to da ja pola pričam na srpskom, pola na engleskom.
Šta su još rekli o meni?
Da nisu navikli da psujem i da im se sviđa kada napišem giga pretenciozne književne tekstove, da je baš čudno kada psujem u tekstu.
Mora da je totalno jebeno čudno kada žensko psuje. Verujem vam na reč.
Šta još?
Da nemam poštovanja,
da ne umem da se izražavam,
da se ne dopisujem sa drugaricom preko telefona, onda...
da je ružno kad se ne obrijem i da će me ubiti ako me još jednom vidi sa tako masnom kosom u školi.
Masovni pokušaj kontrole.
Pokušaj da se ukroti moje osećanje, da se brišu stvari kako bih preuzela naličje školovane studentkinje književnosti hihi hehe. Mnogo sam pametna, jer sam svašta čitala.
,,Odiseja me naučila da je putovanje od deset godina dug put i da realno ne treba nikada da svraćaš kod jednookog diva. Ne veruj divovima. Ni lepim nimfama. Lažu. Zabeleženo.“ – Mina, prva godina studija književnosti
Beleške: NE VERUJ DIVOVIMA. NI NIMFAMA. LAŽU.
* ispravka: NI LEPIM NIMFAMA
Ne možeš samo da pišeš šta ti padne na pamet. Moraš da imaš plan, da razmišljaš.
Moraš pet godina da sediš na zelenoj stolici, nakriviš šešir na desno, lulu na levo, držiš prst na čelo, uperiš lampom pod uglom od 45 stepeni ka najbližem stolu, da pevaš dodole i da, nemojte slučajno zaboraviti, na svakih pet minuta okrenete glavu u oštro desno da vidite je l’ se pojavljuje na nebu tajni znak.
Tako kaže Milan Tarot.
Majke ti?
Ozbiljna sam.
Recept zagarantovan. Ja sam svog sina tako sigurno naprav’la na pisca, i onda sam ga udala, pa ožen’la.
Au brate, ovaj grad nema sna.
Jebali te krindž ćalac bendovi. Ko još to sluša?
Šaljem chat gpt-iju šta sam napisala da razmenimo utiske.
„Šta misliš o ovom tekstu?
Vau! Nisam očekivao ovako nešto, svaka čast! Ima potencijala da postane nešto veće. Samo bi trebalo da doradiš nekoliko stvari. Da li hoćeš da ti ukažem na greške koje bi mogla da popraviš ili hoćeš da uđemo u analizu teksta?
Klik
Evo nekoliko stvari na koje bi mogla da obratiš pažnju:
1. Psovke – ako ih je previše gubi se balans u tekstu
2. Ironija – Nije sigurno da li se šališ za Milana Tarota, možeš dati neke mikro signale da bi čitaocima bilo jasnije
3. Fokus – Zategni tok misli“
Neću.
Jebi se.
Možeš još malo da me hvališ.
To je dovoljno.
The end.
Коментари
Постави коментар