Kako je toplo, pomisli Nale za sebe gledajući svoju crnu majicu natopljenu znojem i stomak koji je malo virio. Kakav užas!
Još se sada sve lepi za mene kao testo – uh, gadim se sebe. Nataša je gleda, zna da nema svrhe da se ubaci u njen trip i da joj po petstoti put kaže kako pod jedan, nije debela, i kako će, pod dva, zaraditi poremećaj ishrane. Ipak, možda bi trebalo da nešto kaže.
„Nale, molim te prestani da se zagledaš nisi više klinka. Znaš da te volim takvom kakva si.“
„Ma znam, samo...Trenutno nisam zadovoljna svojim izgledom.“
„Nikad nisi zadovoljna“, žustro odgovori Nataša.
Nemam snage da dalje produbljujem razgovor, samo ću je pustiti. Koliko puta još treba da joj kažem da je sve u redu i da nije debela. Onda se zagleda u jednu tačku duž ulice. Obe sada ćute. Ljudi prolaze pored njih, negde žure i iako je pešačka ulica svi idu trotoarom. Retko ko se usudi da hoda sredinom puta, zbog nepostojećih kola koja svakog trenutka mogu da iskoče. Možda, ako baš sada spustim nogu na ulicu kola izađu iz skrivene garaže, u nekom od susednih dvorišta.
Klupi gde sede prilazi jedna crna mačka, čini se komšijska, sa belim tufnama. Umiljata i željna pažnje čeka da je neko pomazi. Nale je prva ugleda i odmah joj se obrati piskutavim glasom: „Joj, bože pa kako si ti lepa! I mala! Ko je ta lepa maca! Ti si! Da, da. Ps-ps-ps. Dođi. Ps-ps-ps...“ Mačka potrči malo ka njoj, pa zastane i legne na topao beton. Obrće se levo-desno i gleda u njihovom pravcu. Nale je opet zove, ali se polako sprema da ustane kako bi je pomazila. Razmišlja da li će pobeći ako joj priđe. A valjda neće. Ustaje.
Nataša i dalje sedi sasvim nezainteresovana. Ne voli mačke, njoj su psi zakon. Kući ima jednog bernadinca Bokija. A da, treba da ga nahrani. „Mislim da imam dovoljno granula, ali bi valjalo da kupim još. Posle će me mrzeti.“ Seća se kako ga je tetka iz Austrije donela kao novogodišnji poklon. „Kako je bio sićušan, mogao je da stane u moju šaku.“ To je bilo pre pet godina. Boki je sada medved. Voli da obara ljude i da ih liže. Balavko. Tetku otada nije videla. Ne voli da dolazi kući. Teško joj je zbog majke. Nisu u dobrim odnosima zbog milion i jedne stvari. Zato što je melanholična, depresivna žena u svojim osamdesetim koja po ceo dan leži u krevetu. Nema nikakvih oboljenja, zdrava je, fizički. Zato što stalno ima nešto da kaže o drugima. Zato što tetki zakera oko njenih životnih odluka. Nataša doduše jedva da babu poznaje, zbog čega je mislila da nema prava da je osuđuje. Ipak je osuđivala. Imala je dobrih razloga.
Jednom kada je čisto usput svratila do nje sa Bokijem nastao je mali skandal. Sela je u dvorište, baba je kuvala kafu, Nataša je ušla kako bi našla psu činiju za vodu i da zgrabi malo hrane iz frižidera. Našla je nešto pečenice koja je verovatno stajala netaknuta nedelju dana pošto je bila beličaste boje. Bila je sigurna da je niko nije jeo. Izašla je van, bacila Bokiju malo te pečenice i dala mu vode. Baba je istog trenutka spustila poslužavnik na sto i krenula da urla na nju:
„Kako se usuđuješ da nekom tamo keru daš moje pečenice?! Ja i onako nemam para, još ću vaše kučiće da hranim! Nemamo šta da jedemo, a ti meni iz usta uzimaš!“
Nataša se šokirala, isprva nije znala šta da kaže. Nije znala da li je ona luda ili je njena baba prsla. Na koje je kučiće mislila? Ćutala je. Sačekala je da se izviče, da uspostavi svoju dominantnost, da kaže kako je kuća njena i kako ništa ne može bez pitanja da se uzima. Kada se vrištanje završilo, uzela je još jedan srk kafe kao da se upravo ništa nije dogodilo. Gledala je da je što pre popije i da ode, jer je ovo još jedna babina bubica. Ima ih dosta u poslednje vreme. Pošto je kroz još nekoliko velikih gutljaja došla do taloga, uzela je Bokijev povodac, pozdravila se sa babom i krenula da izađe. Naravno, baba je, verovatno iz navike, pitala zašto ne ostane duže.
„Ne mogu baba imam obaveza, radim sutra.“
„A kad ćeš da dovedeš dečka?“
„Uskoro...“ rekla joj je dok je zatvarala kapiju.
Zapravo nije imala dečka, niti su je momci interesovali. Ali zašto bi tako nešto govorila svojoj babi? Navikla je da bude crna ovca porodice. Svejedno joj je šta će misliti o njoj, jer uvek može da prekine kontakt ako joj dune. Babu je odavno otpisala, ali se zarad majke trudi da bude pristojna. Ponekad zamišlja šta bi bilo da joj je sve sasula u lice. Možda bi se ona osećala bolje. Možda bi joj bilo još gore. Ne znam.
Коментари
Постави коментар