Umesto da pokušam da se dopisujem sa AI-om mogu samo da pokušam da se oduprem svojoj adikciji da dobijem "brzo rešenje" za problem. Pretpostavljam da moj blog može biti mesto gde ću probati da se borim da ne pričam sa jezičkim modelom kako bismo izanalizirali moj problem.
Realno, svesna sam da nije dobro da od AI pravim terapeuta, ali lakše je nego da sedim sama i razmišljam. Pritom, možda propustim nešto ili donesem pogrešan zaključak, a ovako imam osećaj da još jedna glava misli sa mnom. I na kraju - besplatno je. Terapija košta barem dve i po hiljade dinara po sesiji od 45min.
Nije moguće da samo izvadim iz džepa taj novac ili da radim tri posla kako bih sebi platila terapiju iskreno.
No, ajde da pričamo o problemu. Hoću da krenem da razmišljam o svjoj budućnosti: čime bih mogla da se bavim? Šta želim ili ne želim da radim?
Potrebno mi je da dam smisao vremenu koje sam praktično odvojila kako bih stala i razmislila čime tačno želim da se bavim umesto da besomučno i bez mozga svakodnevno trošim vreme na put, posao, brigu, novac, šta ću danas da jedem itd.
Ja sam odlučila da sledećih godinu, eventualno dve godine odvojim da bih odlučila šta da radim, jer očigledno dosad nisam. Probala sam mnogo stvari da radim, mislila sam da će se neke stvari same kristalisati, ali nisam baš sigurna.
Vidim da se nesvesno usmeravam ka jednom tipu posla tj. ka društvenim mrežama i komunikacionim kanalima, ali da li mene tako nešto suštinski zanima ili me samo moderno vreme tera da se bavim time? Ponekad zamišljam da imam izdavačku kuću ili da imam kafić ili da sam u bendu, all of those things.
Al' nikad se ne usmerim na jednu stvar.
Iskreno, možda se plašim. Plašim se da se ne usmerim na jednu stvar i da onda ne uspem. A što bih se usmerila na jednu stvar kad mogu da radim pedeset stvari odjednom i da se nikada ne odlučim.
Mogu prosto da ne nosim breme odluke i da živim u univerzumu gde radim pet stvari odjednom.
Možda je takav način života krenuo da mi smeta. Krenula je malo da mi smeta preopterećenost mog života hobijima i nepostojanje jedne konzistentne stvari.
Treba mi nešto čvrsto za šta ću moći da se uhvatim i da kažem ja ovo radim, a pored toga imam hobije.
Sada sam zamislila sebe u glavi kako kažem: ok, to je to, odlučila sam i onda ostala u svojoj zemlji radeći jednu stvar do kraja života, što nije tok koji priželjkujem za sebe.
Ne želim da ostanem ovde i radim u udruženju ili korporaciji gde ne mogu da budem slobodna i gde ću morati da robujem ljudima koji nisu u stanju sebe da sagledaju realno. Ljudima koji se već dvadeset godina nisu pogledali u ogledalo i sebi rekli: halo, da li si ti jebeno normalan/na?
Takođe, ne želim da radim u okruženju koje podržava grabljenje, takmičenje i negativu. Zvuči kao da mi više odgovara da radim za sebe ili da ja napravim grupu sa kojom ću nešto da radim umesto da radim u već oblikovanom kolektivu.
Mogu da otvorim firmu koja će da se bavi izdavanjem i prevođenjem knjiga za decu sa engleskog na srpski - imam nekoliko prijatelja koji bi želeli da se bave prevođenjem, ali da li stavrno želim tako nešto?
Moram da napravim realan pregled svojih veština.
Lakše je kad sa nekim mozgaš o ovome ili kad ideš kroz listu zanimanja, pa onda polako precrtavaš šta ti ne odgovara.
Teško mi je da sebi dam realan razlog zašto iste sekunde ne bih napisala koji problem imam jezičkom modelu i onda pričala sa njim malo, pa skombala neko mesto odakle bih dalje mogla da razmišljam.
UPDATE na prethodni tekst: Dijana više ne štrajkuje glađu.
Коментари
Постави коментар