Пређи на главни садржај

AI - Artificial intelligence i studentkinja književnosti

     Radila sam na mestu gde sam beskrupulozno koristila AI.

Treba da se napiše tekst, a niko ne može da mi objasni i pokaže kako da napišem tekst ILI je tekst napisan, ali se nadređenima ne sviđa kako sam ga napisala, pa mi diktiraju dve egzemplarne rečenice od reči do reči i onda ja treba da smislim ostatak. AI. Hoće da pišem o događaju na kojem nisam bila, jer me ne plaćaju da ostajem prekovremeno. U redu. AI. Nerealna očekivanja, suludi rokovi, nedostatak komunikacije. AI.

 Nije me nijednom, ni trunčicu bilo sramota što sam se toliko oslanjala na AI, zato što su postojale dve mogućnosti:

a)   da se zapravo potrudim oko tekstova i da se besomučno trudim dok ne ukapiram fazon

b)   da tražim pomoć od veštačke inteligencije i da se ne stresiram toliko

Opcija A za mene nije postojala, zato što sam u svom radu konstantno nailazila na pasivno-agresivno ponašanje, zamerke, ogovaranja drugih kolega, nedostatak komunikacije, informacija i drugih stvari.

Nisam želela da se pored standardnog ponašanja prema praktikantima još neko usudi da mi stalno zamera za nešto što sam ja pokušala da napišem samostalno. Nisam bila spremna da se suočim sa još većom kritikom i pritiskom.

A svevišnji će znati da ga je bilo.

Čak i kada sam koristila AI u jednu ruku je bilo manje nervoze, sve je bilo odrađeno kada treba; to što bi oni svakako ispravljali tekstove je meni manje više bilo svejedno.

No, nervoze je bilo dovoljno da je meni skoro svakodnevno bilo loše kada je trebalo otići na posao.

Osećala sam kako me u stomaku pritiska kamen koji dolazi da se pozdravi sa mnom pred polazak.

-       Ćao Mina, je l’ i danas?

-       Da i danas.

-       Dva sata vožnje autobusom da dođeš na posao gde ćeš satima da ćutiš bez da progovoriš reč, i gde ćeš još jednom da pustiš da te ponižavaju. Kako uzbudljivo! Bolje bi bilo da te pripremim na ono što te čeka.

I stvarno bi me pripremao da izdržim još danas. Samo treba da se pojavim još danas pedeset puta i biće gotovo. Onda više neću morati još danas da dođem. Neću morati da dopustim da me neko zove telefonom da se dere na mene, da mi indirektno priča da sam glupa.

Samo još danas.

Ipak, kao i sa inekcijama, iako znamo da će brzo biti gotovo i da igla samo malo bocne, strah nas je bola.

Bol pri probijanju igle kroz kožu. Neprijatan osećaj. Dovoljno neprijatan da ga ponekad i preuveličamo kako bi nam bilo lakše jednom kada zapravo osetimo iglu. Onda kažemo: „E pa, ovo nije bilo toliko strašno. Mislila sam da će biti gore.“

Moja igla je bio svakodnevni odlazak u kancelariju.

 Zamišljala sam da će mi se na poslu dešavati najgore stvari ikada, ironično, samo zato da bih još danas mogla da izdržim.

Htela sam da sebi na kraju dana kažem da nije bilo onoliko strašno koliko sam mislila.

Međutim, u mom životu se pojavila jedna novina. Počela sam da osećam ogroman bol u grudima.

Zbog jakih otkucaja sam mislila da srce hoće da mi iskoči iz grudi. Skoro da sam se gušila od bola ponekad. Nisam mogla da zaspim, nekad nisam mogla da hodam, ALI uočila sam jedan obrazac.

Srce me nikada ne bi bolelo na poslu, već skoro isključivo kada idem na ili odlazim sa njega. Pitala sam se šta mi u kući izaziva toliko stresa. Danas kapiram da sam prst uperila na pogrešnog krivca.

Krivac je bio stres na poslu, kao i moje nezadovoljstvo njime.

Kada sam nakon dužeg vremena bila kući na dve nedelje, nijednom nisam osetila ni trunčicu bola u grudima.

 Onda sam se vratila u Beograd da odradim još dve nedelje posla. Srce je, čim sam stigla u velegrad, krenulo da tuče.

Bunilo se.

Bunilo se, jer sam gutala sve što sam videla.

A videla sam nepravdu, nečovečnost, čak sam žrtvovala svoju čovečnost da bih opstala, da bih igrala nekakvu igru preživljavanja gde niko ne pobeđuje, a gde i ti i ja oboje vidimo i želimo parče hleba iz džepa mrtvaca.

Mrzela sam svoje radno mesto. I pred kraj prakse sam se sve više zatvarala.

Dolazila, ćutala, radila, išla na autobus, vozila se trideset stanica, večerala, legla, drndala telefon, navila alarm, spavala, probudila se, krenula, trideset stanica, ćao svima, ćutim, radim, idem, vozim se, večeram, spavam, navijem alarm, probudim se, jedem, vozim se, trideset stanica, ćao svima, ćutim, radim, idem, vozim se, večeram, spavam, navijem alarm, doručkujem, probudim se, vozim se, radim, idem i končano idem, odlazim.

Poslednji dan.

Odlazim, setno gledam - da li sam ikome dovoljno bitna?

Nisam. Odlazim, kao i drugi dan. Kažem ćao.

Blago iziritirana, nezadovoljna. Prazna. Da, praznina.

Kako ste samo znali da to želim za rođendan?

Peva ptica. Danas nije moj red. Četvrtak je.

Ćao svima.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobrodošao na mininminiblog! - uvod za početnike -

Ukoliko ti treba pomoć da se snađeš na blogu, pročitaj ovaj tekst i osloni se na mene sad ti!

Žar ptica

     Neću da vas lažem, u poslednjih godinu dana je moj život postao tragikomedija - mnogo stvari se izdešavalo, toliko stvari da nemam predstavu kako svariti sve što se dešava. Nisam pisala ni o čemu, jer sam smatrala da nije baš u redu da detaljno izveštavam o svemu što se desilo.     I nije u redu, zato ću samo pisati o svojim osećanjima kako ne bih pukla.       Prošle godine na leto, imala sam veoma neprijatnu situaciju sa dečkovim roditeljima. Najblaže rečeno su me malko zamrzeli, jer misle da vršim veliki uticaj na njihovog sina. Bilo mi je teško da se borim sa lošom ocenom mene, konstantno sam se preispitivala, bila puna mržnje, tuge, razočaranosti i ko zna čega.     Osećala sam se tako slabo i bespomoćno dok su drugi mislili da sjajno i dostojanstveno podnosim sve što se dešava.     Pa pogodite šta?      I nije mi baš bilo sjajno, a nisam se osećala kao da ikoga, osim mene, treba opterećivati situaci...

#Still talking o akademiji, neuspehu uz dodatak o poeziji (II deo)

      Profesorka sa fakulteta nam je poslala poziv za dve otvorene doktorske pozicije uz rad na univerzitetu u Oslu, a jedini uslov je da nam tema doktorske teze bude vezana za multikulturalnost ili višejezičnost na Balkanu.   Oslo, udaljen od Srbije miljama, sa potpuno drugačijom klimom, kulturom i ljudima, kao i norveškim, jezikom koji veze nema sa srpskim + ugovor na tri godine = doktorsko zvanje na temu koja me suštinski i ne interesuje. Mnogo rizika, a dobit, po mom mišljenju, nije vredna svega osim ako se žarko ne ložite na studije kulture i jezika.     Jednom sam otišla na konsultacije oko master rada i pričala sa profesorkom pošto mi niko nije objasnio ni kako se bira tema, ni o čemu da razmišljam, jer jelte niko iz moje porodice nema iskustva sa master studijama književnosti, a ni moji prijatelji, jer svi u isto vreme upisujemo studije - u prevodu bila sam izgubljena i bile su mi potrebne smernice. Tada mi je profesorka iskreno lupila jedan šamar r...