Bila sam u knjižari sa namerom da sebi kupim knjige. Tek što sam dobila platu, a znala sam da ću je brzo potrošiti, stoga sam želela da sebi priuštim nešto čega ću se kasnije sećati kao poklona.
Od Mine za Minu – od te i te plate, kupljeno tad, radeći ovaj ili onaj posao.
Knjiga
je bila na dečjem kutku, a već neko vreme čitam književnost za decu, iz
nepoznatog razloga, jer sažetak romana jasno ukazuje da je u pitanju priča o
tridesetogodišnjoj ženi. Pomislila sam da možda postoji razlog zbog kojeg je
ova knjiga svrstana sa ostalim dečjim knjigama i uzela je.
Na
kasi sam ipak morala nešto da kažem: „Izvinite, koji je žanr ove knjige?
Prilično sam sigurna da nije za decu.“. „O da, u pravu ste. Nije za decu. Verovatno
smo po navici knjigu čija je izdavačka kuća „Odiseja“ stavili tamo.“, rekao mi
je radnik u Delfiju.
Pitao
me je da li i dalje želim da je kupim i iako sam se sve vreme premišljala,
kupila sam je. Pomislila sam: ja sam izgubljena sad, plašim se tridesetih, ne
znam šta ću sa svojom karijerom, ova žena ima trideset i pogubljena je –
izgubila je posao, dečka i stan. Zvuči kao dobar spoj.
E
da, još jedna činjenica mi je privukla pažnju. Preveo je Aleksandar Levi,
profesor na Filološkom fakultetu. Čula sam nekad ranije njegovo prezime na fakultetu.
Prizvuk prezimena je za mene značio hm, mora da je svoj posao uradio najbolje što
je mogao. Hajde da vidimo kako je preveo knjigu i da li će me prevod ganuti.
U
suštini je skoro svaki prevod jedna obrada dela.
Prolazi
koji mesec i konačno uzimam knjigu u ruke.
Glavna junakinja, ne obraćam pažnju na njeno
ime, ne zanima me da li ga ima, upravo prolazi kroz raskid. Nije sigurna da li
voli svog dečka, ali ne raskida sa njim, već je on pretiče i raskida sa njom.
Onda izgubi stan. Pa posao.
Gubi
stari život. Ma šta je uopšte život?
Ksanaks,
spavanje na kauču, potraga za pišljivim poslom, beskonačno pisanje radne
biografije.
ALI
Iako
možda sve zvuči kao klasikica – naša junakinja ima magičnu moć koja meni
izuzetno ide na živce: da priča sama sa sobom uglavnom kroz razgovor sa
predmetima koji je okružuju. Jednom prilikom na psihoterapiji razgovara sa
biljkom i uporedo sa psihoterapeutkinjom, pa onda sa slikom sebe iz mladosti, pa
sa Jahačima apokalipse koji je prate otkad je otac ostavio kao dete.
Devojka
zvuči pomalo šizofreno. Definitivno šizofreno. Nije sigurno da li uopšte
razgovara sa stvarnim ljudima ili predmetima ili delovima njihovog outfita ili
tela?
Međutim,
meni je najinteresantniji deo knjige bio govor junakinje na sahrani oca kog
nije videla preko dvadeset godina.
Figura oca uopšte ne figurira (hehe) tokom
romana toliko – nije sada tema priče ćerka koja ima daddy issues (možda i jeste,
ali ako jeste mislim da pisac nije dobro odradio svoj posao ili ja nisam dobro razumela, sve je moguće).
Verovatno
je najzanimljiviji sam govor, zato što junakinja KONAČNO skupi hrabrost da kaže tačno ono
što misli i oseća iako je apsolutno najgore vreme i mesto za tako nešto,
dok na svim drugim mestima ona umanjuje sebe i svoja osećanja.
Potiskuje
ono što oseća (potencijalno objašnjenje zašto oživljava predmete oko sebe i
priča sa njima) toliko da ponekad izmišlja veoma detaljne scene ubistva ili
napada na ljude koji su je iznervirali.
„A
zašto to radi?“, pitate se vi. Zato što ne želi da pokaže da nije zadovoljna i
da je besna, pa taj osećaj mora negde da ode, negde mora da se ispolji.
MAAAŠTA
Ok,
sad ozbiljno. Evo govora sa sahrane:
„Moj
otac je bio govno od čoveka. Srećno govno.
Kad
sam bila mala, otišao je i nikada se više nije vratio. Napustio je i mene i
moju majku. Nestao je iz našeg života i nikada nas više nije potražio. To ga
nije sprečilo da nađe sreću.
On
mi ju je obećao poslednji put kada smo razgovarali. Zakleo mi se da ću je naći.
I ja sam ga mrzela veoma dugo. Ali sada, što više mislim o tome, sve manje
verujem da je problem u njemu. Mislim da je problem ona.
Ona.
Sreća.
Nedavno
mi se svašta izdešavalo i došla sam do zaključka da ja sreću niti razumem niti
umem sa nekim da podelim.
Dugo
sam o tome razmišljala i čini mi se, najzad, da jednostavno imamo pogrešan
pristup. Sreća je suviše subjektivna, suviše podložna različitim tumačenjima i
ima izrazito takmičarski karakter. Jureći za njom, postoji rizik da ćete se
saplesti, da ćete saplesti drugoga i da ćete izazvati ogromnu obostranu štetu.
Gledajte njega. Gledajte mene.
Možda
je upravo u tome suština, možda i ne treba juriti za njom, tragati za njom. Ne
ukoliko to podrazumeva odricanje od drugih, važnijih stvari. Od naše krhke prirode,
od straha, hrabrosti, od ironije.
Možda
je sreća nešto što naprosto mora da nam se s vremena na vreme desi, dok šetamo
ulicom, u toku nekog popodneva kada i ne mislimo na nju.
Možda
postoji nešto drugo, nešto što nema ime, što je manje očigledno, a do čega je
teže stići, nešto što treba izgraditi a ne dostići, negovati a ne čekati da nam
padne s neba. Nešto što čini da budemo bolji a ne gori dok tragamo za njim. Što
nam dopušta da budemo zadovoljni, ponosni, čovekoljubivi, da gledamo oko sebe,
da se zaustavimo ako želimo, da se stidimo, da se bojimo, da se predamo, da se
povučemo i da krenemo iznova kad osetimo da smo spremni.
To
bi, pre svega, moglo da objasni zašto su najbolje osobe koje poznajem listom
nesrećne. Zašto su najbolje osobe koje poznajem uznemirene. Zašto su najbolje
osobe koje poznajem pomalo dosadne. Zato što najbolje osobe koje poznajem
tragaju za nečim, a ni same ne znaju tačno za čim. I s vremena na vreme moraju
da se vrate na kraj reda i, kad se to desi, upadaju u krizu, laži, postaju
malodušne, često se odaju drogama ili same sebi priređuju nove male i velike
nevolje.
Oprostite,
na sahrani smo a čini mi se da sam odlutala. Možda bi trebalo da kažem nešto
povodom onoga što nas je okupilo. Dakle, danas bih s vama želela da podelim neka
sećanja na pokojnika, premda ga se slabo sećam. I želela bih da mu zahvalim što
me je, za kratko vreme dok je kao otac bio prisutan u mom životu, naučio nečemu
što ću zauvek imati na umu.
Nikad
se ne treba zadovoljiti srećom.“
Ah,
ironija! U svom najboljem ruhu. Uživala sam zamišljajući scenu sahrane i šokirana
lica ljudi koji ovo slušaju. Znam da je žena pokojnika deci morala kasnije zasigurno
reći: „Ma, zaboravite šta je ova teta rekla, znate ona nije baš normalna...Tata
je imao dobar razlog što je tako uradio...blablabla“
Videla
sam njeno lice dok je govorila – onako sa lažnim saosećanjem i iskrenom
ljutnjom – evo šta ja mislim o ovom mrtvom čoveku. Mislim da je govno, kratko i
jasno.
Neko
može da pita: „Pa što je uopšte htela da dođe ako misli ružno o njemu?“
Nemam
odgovor. Junakinja je rekla da želi nešto da ga pita, da ga pita da li je posle
odlaska od njih pronašao sreću.
A
sreća, po njenom mišljenju, predstavlja nešto čega se treba plašiti. Ona dolazi
sa lošim u paketu – istovremeno, uranjeno ili čak ponekad malo kasni.
U
razgovoru sa fotografijom sebe iz tinejdžerskih dana protagonistkinja kaže da
sve što želi jeste da bude srećna. To je laž. Utvrđuje potom šesnaestogodišnja fotografija nje.
Ali šta želi? Ko zna.
Коментари
Постави коментар