Hvala što slušate radio Paradajz. Pospana sam. Zašto se ne družimo? Ma sve je u redu. Zatvaram oči. Naslanjam glavu na jastuk. Jednom kada se probudim biće mi bolje. Ali u čemu je problem? Stiže me san. Samo malo da dremnem. Tehno bit. Go to sleep.
Evo malog nejasnog uvoda za današnju
priču o prijateljskim osećanjima.
Verujem da ti je poznata sledeća situacija:
neko se distancirao od tebe i ne znaš zašto, a želeo bi da znaš, ali imaš
dovoljno mozga da tako nešto ne pitaš direkt tu osobu nego da sam skapiraš u čemu je
tačno bio problem.
I stvarno bih volela da znam u čemu je
tačno problem iako samostalno donekle mogu da pretpostavim razloge. Ipak, nisam
sigurna da li umišljam da se distanca dogodila ili se stvarno dogodila i stvarno
postoji problem.
U redu da problem postoji. Pretpostavljam
da mi je u redu da bude tako. Al’ eto jedino što zbunjuje je izostanak ikakvog
razgovora o problemima.
Verujem da sam tip osobe koji bi
razumeo, koji bi klimnuo glavom i rekao: „U redu. Razumem. Žao mi je što je
tako ili žao mi je što se tako osećaš.“
S druge strane ja sam prva koja bi samoinicijativno
odlučila da se distancira, jer ne bih rekla šta me tačno muči. Nisam sklona
ćutanju kada postoji problem, ali jesam sklona bežanju – to je moja velika
mana.
O ne, dešava se konfliktna situacija –
hajde da ustanem i da odem, biće mi lakše.
Kada sam verbalno napadnuta, osećam eskalaciju
emocija u sebi. Pucanje. Emocije mi dolaze u glavu. Vrati im istom merom. Ne. Da.
Uradi to i odlazi.
Ponekad sam želela da se distanciram
prva, a onda druga osoba shvati moje naznake i isprati moju distancu, pa ja
zastanem i razmišljam: „Zašto se ovo dogodilo?“.
Većina vas misli da ne bi trebalo toliko
da razmišljam, al’ imam neku težinu u grudima koju ne mogu da pustim.
Ne mogu baš da se prisetim kada sam
poslednji put osećala slično. Možda kada sam bila klinka i družila se sa jednom
Tamarom.
Živele smo blizu jedna druge i iskreno
naše prijateljstvo je mala bolna tačkica u mom sećanju.
Sada već lakše mogu da pričam o tome
nego pre sedam godina, ali mi i dalje nije pravo kada se prisetim nekih stvari.
Često sam pokušavala da psihoanaliziram
njeno ponašanje i postupke.
U srednjoj školi smo nas dve, i dalje
donekle bile dobre. Nalazile smo se dva, tri puta godišnje. Možda i ćešče, ne
sećam se. Razgovarale bismo o tome šta smo sve nekada radile, kako smo se ludo
zabavljale, kako ni o čemu nismo razmišljale.
I tada, kada smo sedele u parku, bilo
je isto.
Čak smo gledale stare poruke koje smo
razmenjivale sa još jednom bliskom drugaricom.
Tamara vraća poruke, vrti ih nazad,
nailazimo na dosta poruka gde njih dve nešto pišu o meni – njoj bude malo
neprijatno, a ja se samo malo smorim i mislim: „Ma, nema veze. Bilo je odavno.“
Nekako ipak to nisam mogla da
zaboravim.
Nisam mogla da pustim.
Moje viđenje našeg druženja iz
detinjstva se promenilo jednom kada sam videla poruke koje su govorile nešto
drugačije od onoga čega sam se ja sećala.
Bila je standardna stvar da se
devojčice, pogotovo ako ste grupa, međusobno ogovarate. A Tamara, ja i Anastasija
smo često to činile, jer nam nije odgovaralo ovo ili ono jedna kod druge. Znala
sam da sam i ja radila isto, ali...
Onda sam kroz razgovor saznala da smo
mi nju u stvari mnogo davile i da smo je dosta osuđivale, zato što je želela da
se druži sa popularnim devojkama, koje nas dve nismo gotivile. Još dodatno sam
saznala da nas je lagala ponekad da neće napolje. Izmislila bi da je kažnjena.
Rekla je: „Mene nikad u stvari nisu
kažnjavali.“ i smejala se.
Smejem se.
Čekaj.
Šta?
Bio joj je rođendan. Nisam bila
pozvana.
Mislila sam: „Okej, kupiću joj njen
omiljeni sladoled.“, toliko omiljen da je često pevušila adaptiranu verziju jedne
pesme Kaliopi.
Kupujem sladoled, donosim još neke
stvari. Čestitam joj rođendan na mesendžeru. Nadam se da će barem napisati e
dođi do mene, da ne bih bila klošar koji nepozvan dolazi.
Blizu sam njene kuće. Sladoled se topi.
Vraćam se nazad.
Nikad joj nisam rekla da sam to
uradila. Samo sam se pravila da se nikada nije dogodilo. Nije važno.
Godinama kasnije. Uz dosta viđenja
između, razgovora, distance, prećutanih stvari, različitih života, prijatelja i
navika, ona meni čestita rođendan preko poruke.
Bila je lepa i malo duža poruka.
Odlučila sam da sinujem.
Više se nismo viđale.
Ja se nisam javljala njoj, ona se meni
nije javljala. Bilo je to to.
Sada, kada sretnem njene roditelje blizu
zgrade gde sam ranije živela nešto saznam o Tamari i eventualno preko
instagrama.
Sećam se našeg druženja sa pomešanim
osećanjima.
Sećam se da mi je bilo lepo, ali i da
nije bilo uvek bajno i sjajno.
Mislim da je nedostajalo iskrenosti,
razgovora, razumevanja, poštovanja granica.
Pre svega, ja nisam te kriterijume
ispunjavala – nisam bila iskrena i nisam poštovala tuđe granice ni osećanja.
Ali, bili smo deca.
Nažalost, nisam imala učitelja koji bi
mi rekao kako da budeš dobar prijatelj. Čini mi se da je moja porodica po tom
pitanju bila dosta cinična i plašljiva.
Iako me neke stvari bole, opraštam,
zato što smo bili deca i davali smo sve od sebe.
Nije lako biti dobar prijatelj, ali
verujem da smo na svoje čudne načine trudile.
Za trenutak pomislim da sam kući i da
opet imam 14 godina.
Da Tamara i ja sedimo u našoj
omiljenoj kafe piceriji, jedemo slane palačinke sa pečenicom i pričamo gluposti.
Sada imam 25 godina. I mislim da Čiča
Gorio više ne prodaje slane palačinke. Šteta.
Barem u kuhinji radi ista devojka koju
smo viđale tada.
I don’t believe that anybody feels the
way I do about you now
(u neromantičnom smislu naravno)
P. S. Konačno neki tekst nakon
milion godina!
Što reče jedan junak u filmu „Šindlerova
lista“:
„Konačno sam imao vremena da stvorim
neku svoju misao“ ili tako nešto.
Pa kapitalizam i robovlasnici su jedna opasna mašina što ubija sve vreme za zalutale misli. Nije ni čudo što sve više ljudi nema kritičku svest.
Коментари
Постави коментар