Da li je sebično juriti svoje ambicije i želje nauštrb drugih?

 Pa da li je? Šta vi kažete? Pišite u komentarima, pa da malo pričamo. #Let's talk

Bila sam u srednjoj školi, fizika mi je išla očajno...Ipak sam bila filolog. Ali spasla me je devojka koja je živela blizu mene. Držala mi je čas i odjednom sam shvatila da fizika nije bauk kada ti je neko lepo objasni. Takođe, počele smo da se družimo. Jej!

Barem sam ja tako mislila.

 Ona je završavala fakultet, planirala studije u inostranstvu, a ja sam tek bila na početku. Nisam posmatrala razliku u godinama kao prepreku. Nije mi palo na pamet da ona mene vidi više kao mlađu sestru nego kao drugaricu.

 I iskreno, sada joj ne zameram. Ipak razlika u godinama jeste bila velika. No, shvatila sam još nešto: postoje drugačije vrste prijateljstva! I nema ničeg lošeg u tome.

Da se vratimo unazad.

 Prolazi mesec po mesec. Polako, ali sigurno postaje rešeno da odlazi u drugu zemlju. Dobija priliku za nastavak obrazovanja i posao. Bila sam srećna zbog nje! Zaslužila je!

Međutim, dešava se nešto zbunjujuće - odjednom nastaje tišina između nas. Udaljavamo se. A mislila sam da će stvari ostati iste.

Bilo mi je potrebno nekoliko godina da prihvatim šta se desilo. Tražila sam grešku sa svoje strane, čak sam je više puta pitala, ali nikada nisam dobila direktan odgovor.

Prošlo je još vremena. Nije mi više bilo važno da razrešim situaciju ili da dobijem odgovor. Pretpostavila sam da je želela da ostavi sve što je bilo iza sebe i da započne neki drugačiji život sa novim ljudima.

Ako neko razume kako je to želeti da odeš i ostaviš sve, to sam ja. Ne osuđujem je, svima nam ponekad treba novi početak.

Da li sam bila povređena? Da. Da li sam mislila da je sebična? Da...Da li sam je tada razumela? Ne, nimalo. Da li sam mogla da je razumem? Pa verovatno ne.

Žao mi je što nisam dobila priliku da pokušam, ali sasvim je moguće da ona nije ni želela da pokušam.

Kao što rekoh: ponekad nam je potrebno da se restartujemo.

Da počnemo da gradimo ispočetka, bez opterećenja, bez starih veza i sprega.

I možda ispadamo sebični, ali šta drugo treba da radimo?

Da se teramo da ostanemo na jednom mestu sa ljudima i razgovorima koje smo prerasli kako bi sve na papiru bilo u redu?

/.../

Moj kraj fakulteta.

Na poslu upoznajem devojku sa istog fakulteta koja planira odlazak u inostranstvo. Počinjemo malo da se zbližavamo, skroz gotivna drugarica. Mislim da sam i ja njoj kul. Ali, ima sve manje i manje vremena. Prijavljuje se za dalje studije.

Primljena je! Bravo!

Odlazi u inostranstvo. Prestajemo da se čujemo.

Nisam je krivila, samo sam bila tužna. Volela bih da smo imale više vremena!

Često je se setim i razmišljam o njenoj situaciji.

U našoj zemlji njen talenat nije bio primećen. Čak su ljudi više bili zajedljivi i ljubomorni. Znala sam da se osećala usamljeno i da je želela da ljudi prepoznaju njen rad i trud.

Zapravo je i sa drugaricom u prvoj priči bilo slično – prijavljivala se za poslove nakon završetka studija pokušavajući da pronađe mesto u svojoj struci. Međutim, bez veze i mita, bilo je teško.

Čini mi se da sada dobija priznanje koje je zaslužila, ali se pitam da li se njena usamljenost promenila.

Nadam se da jeste iako bi neki bizaran deo mene bio srećan da zna da joj ponekad falimo.

/.../

There’s a band. Yes, you heard me well. A band.

On their gigs, I saw magic. I swear I saw it. It was really there. Some kind of small shiny particles. Atoms that moved glowing around the band members.

Nikada mi nije bilo dosadno kada sam ih gledala. Bili su jedan neverovatan spoj ljudi, a ja sam bila dete kojem mađioničar pokazuje trik sa kartama. I ono traži još i još i još!

Stalno sam razmišljala kako ovo rade, kako im polazi za rukom da naprave takvu svirku i muziku?

Pa nekog empirijskog objašnjenja nije bilo, ali sada kada bi me neko pitao rekla bih: jedan neverovatan spoj jedinstvenih ljudi sa zanimljivim interesovanjima.

Ali nije ono što je njih činilo neverovatnima bio muzički ukus ili obrazovanje, ili to što su sami članovi bili specifični nego ono što se dešavalo kada oni sviraju zajedno.

Energija koju nije moguće ponoviti.

Kada sam ih gledala, bila sam ubeđena da će uspeti. Mislila sam da oni moraju uspeti.

Ali na poslednjoj svirci je nešto bilo drugačije. Prvi put mi je bilo dosadno. Nije mi se slušala njihova muzika.

Očigledan razlog je bio prezasićenost, ali kod kuće sam sa uživanjem slušala njihovu muziku.

Nisam više bila zaljubljena u njihovu muziku uživo. Nisam imala potrebu da gledam ni u koga od njih i da im se divim. Iskreno, sa grižom savesti, jedva sam čekala da se svirka završi. Bila sam umorna.

Jasno je da volim sve da romatizujem, ali pored moje prirode, nešto je bilo drugačije. Iako nisam mogla da stavim prst na jednu, pojedinačnu stvar, nešto sam ukačila.

Nije se promenila samo jedna stvar, već se u među periodu (od jedne do druge svirke) dogodilo milion sitnih promena koje će eventually promeniti konačan zbir.

Gledala sam bend koji je bio mnogo drugačiji od prvog puta kada sam ih videla.

I nisam bila spremna za to. Nisam bila spremna da se pozdravim.

Ali izgleda da je bilo krajnje vreme.

Nedostajaće mi.

The end.

P. S. možda vam se čini da tri priče nisu povezane, iskreno i ja mislim da celine nisu baš dobro povezane, ali osećala sam da su ove tri priče za mene povezane i da moram da ih stavim jedne do druge.
Milena Pavlović Barili


Коментари

  1. Анониман5. јун 2026. 17:52

    "...А ја сам била дете којем мађионичар показује трик с картама. И оно тражи и још и још и још!" Овде препознајем себе и како касним са својим реакцијама и прихватањем стварности и даље у еуфорији тренутака који изгледају као да се никад неће завршити.
    А онда схватиш да није могло другачије, да смо прерасли одећу и да одрастање зове на следећи степеник и да не можеш повести све људе са собом и исту искру, на исти начин. Живот се непрекидно трансформише. Али "нисам била спремна да се поздравим".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pre svega, hvala na komentaru! Morala sam malo da razmislim kako da odgovorim na pravi način!
      Kada sam prvi put pročitala nisam bila sigurna šta bih rekla, ali u poslednje vreme razmišljam o nečemu, pa mislim da sam na dobrom tragu da dam odgovor.
      Juče sam slušala Bitlse (crveni album) i naišla je moja, trenutno, omiljena pesma Michelle . Dok sam slušala osetila sam veliku nostalgiju. Bila sam tužna zbog tih lepih, neponovljivih i nažalost prolaznih trenutaka.
      Mislim da sam kao i ti do skoro verovala da se ti trenuci neće završiti i da neće biti nikakvih promena, ali ,,život se neprekidno transformiše". Sviđa mi se to! Lepo rečeno. Kada se naviknemo na jedno stanje stvari, život nas zapita: jeste li sigurni? i onda začas sve obrne naglavačke.

      Избриши

Постави коментар